Nagodba sa neznaboštvom

Zato je Sotona skovao plan da se uspješnije bori protiv Božje vladavine time što će pokušati da svoju zastavu podigne usred hrišćanske Crkve. Ukoliko bude uspio da prevari Hristove sljedbenike i da ih navede da ožaloste Boga, onda će njihova snaga, istrajnost i čvrstina opasti i oni će postati njegov lak plijen.IO 240.2

Veliki protivnik je sada pokušao da lukavstvom postigne ono što nije uspio da postigne nasiljem. Progonstva su prestala, i umjesto njih su se pojavile opasne zamke u obliku zemaljskog blagostanja i svjetovnih počasti. Idolopoklonici su pristali da prihvate dio hrišćanske vjere, iako su odbijali druge životno važne istine. Govorili su da vjeruju u Isusa kao u Božjeg Sina, da vjeruju u Njegovu smrt i uskrsnuće, ali nisu mogli da budu osvjedočeni u svoju grešnost, nisu osjećali potrebu za pokajanjem ili promjenom srca. Pristajali su na neke ustupke sa svoje strane, ali su tražili da i hrišćanstvo izađe njima u susret, tako da se svi mogu sjediniti na temelju vjere u Hrista.IO 240.3

I tako se Crkva našla u strašnoj opasnosti. Tamnice, mučenja, oganj, i mač predstavljali su blagoslov u poređenju s njom. Neki među hrišćanima su ostali čvrsti, izjavljujući da ne žele nikakve nagodbe s neznaboštvom. Drugi su mislili da će, ukoliko budu prilagodili ili promijenili neke karakteristike svoje vjere, ukoliko se budu ujedinili s onima koji su prihvatili makar dio hrišćanstva, uspjeti da ih navedu da se potpuno obrate Bogu. Bilo je to vrijeme dubokih strepnji među iskrenim Hristovim sljedbenicima. Pod plaštem navodnog hrišćanstva, Sotona se uvlačio u Crkvu, da izopači vjeru Hristovih učenika i da odvoji njihove misli od Riječi istine.IO 240.4

Na kraju je pretežni dio hrišćana spustio svoju zastavu, pa se oblikovalo zajedništvo između hrišćanstva i idolopoklonstva. Iako su poštovaoci (322) idola tvrdili da su se obratili i sjedinili s Crkvom, i dalje su prianjali uz svoje idolopoklonstvo; samo su promijenili objekte svoga obožavanja, umjesto svojih božanstava klanjali su se slikama i kipovima Isusa Hrista, čak i Marije i svetaca. Pokvareni kvasac idolopoklonstva, ušavši na taj način u Crkvu, nastavio je svoje zlokobno djelo. Nezdrave nauke, sujeverni obredi, idolopokloničke ceremonije su bile uključene u vjeru i bogosluženje Crkve. Kada su se Hristovi sljedbenici sjedinili s idolopoklonicima, hrišćanska religija se pokvarila i Crkva je izgubila svoju snagu i svoju neporočnost. Međutim, bilo je i nekih koji nisu bili zavedeni ovim zabludama. Oni su i dalje sačuvali svoju vjernost Začetniku istine i klanjali se jedino Bogu.IO 241.1

Uvijek su postojale dvije vrste među onima su tvrdili da slijede Hrista. Dok je jedna vrsta proučavala Isusov život i iskreno se trudila da ispravi svoje greške i da se usaglasi s velikim Uzorom, druga vrsta je odbijala jasne, praktične istine koje su otkrivale njihove zablude. Čak ni u svojim najboljim danima Crkva nije bila sačinjena isključivo od istinskih, neporočnih i iskrenih hrišćana. Naš Spasitelj je govorio da oni koji se dragovoljno odaju grijehu ne smiju da budu primljeni u Crkvu; ali se ipak družio s ljudima koji su bili nesavršeni i pružao im prednosti svoga učenja i primjera da bi dobili priliku da sagledaju i isprave svoje nedostatke.IO 241.2

Međutim, nema jedinstva između Kneza svjetlosti i kneza tame, i ne može biti ni jedinstva između njihovih sljedbenika. Kada su hrišćani pristali da se sjedine s onima koji su se tek polovično odrekli idolopoklonstva, stupili su na stazu koja ih je vodila sve dalje i dalje od istine. Sotona je likovao što je uspio da prevari tako veliki dio Hristovih sljedbenika. Onda je svoju moć još više pokazao nad njima, tako što ih je naveo da progone (323) one koji su ostali vjerni Gospodu. Niko nije u stanju da se tako uporno protivi istinskoj hrišćanskoj vjeri kao oni koji nekada bili njeni branitelji; i ti otpali hrišćani, sjedinivši se sa svojim poluidolopokloničkim saveznicima, usmjerili su svoje napore protiv najbitnijih karakteristika Hristove nauke.IO 241.3

Oni koji su željeli da ostanu vjerni Bogu morali su da vode ogorčenu borbu sa samima sobom da bi uspjeli da se odbrane od prijevara i odvratnih običaja, prerušenih u posvećeno ruho i unesenih u Crkvu. Biblija više nije bila prihvaćena kao mjerilo istine i vjere. Učenje o vjerskoj slobodi je bilo proglašeno za jeres i njegovi podržavaoci su bili omrznuti i progonjeni.IO 242.1