Razočarani, ali ne i odbačeni

Međutim, kao da su opet bili osuđeni na razočaranje. Očekivano vrijeme je prošlo, a njihov Spasitelj se nije pojavio. S nepokolebljivim povjerenjem očekivali su Njegov dolazak, a sada su se osjećali kao Marija kada je došla na Spasiteljev grob i uzviknula oblivena suzama: „Odnesoše moga Gospoda i ne znam gdje ga položiše!” (Jovan 20,13)IO 278.1

Osjećanje strahopoštovanja, strah da bi poruka ipak mogla biti istinita, za neko vrijeme je poslužila kao smetnja (371) nevjerničkom svijetu. Poslije isteka očekivanog vremena nije odjednom nestala; niko se nije usuđovao da likuje nad razočaranim čekaocima, ali, kada se nije vidio nikakav znak Božjega gnjeva, oporavili su se od straha i prihvatili se svojih ukora i poruga. Velika grupa onih koji su tvrdili da vjeruju u skori Gospodnji dolazak, odbacila je svoju vjeru. Neki, koji su bili puni povjerenja, bili su tako duboko povrijeđeni u svojem ponosu da su smatrali da treba da pobegnu sa svijeta. Slično Joni, prigovarali su Bogu, i birali smrt umjesto života. Oni koji su svoju vjeru temeljili na mišljenju drugih, a ne na Božjoj Riječi, bili su sada i više nego spremni da ponovo promijene svoje poglede. Rugači su u svoje redove privukli slabe i strašljive, i svi su se sjedinili u izjavama da više nema ni straha ni očekivanja. Očekivano vrijeme je prošlo, Gospod nije došao, i svijet se neće mijenjati ni u sljedećih nekoliko hiljada godina.IO 278.2

Ozbiljni, iskreni vjernici su se svega odrekli Hrista radi, osjećali su Njegovu prisutnost kao nikada prije toga. Oni su, bar tako su vjerovali, uputili svetu Njegovu posljednju opomenu i očekivali da će vrlo skoro biti primljeni u društvo svog nebeskog Učitelja i nebeskih anđela; i zato su se, u velikoj mjeri, povukli iz društva nevjerničkog mnoštva. S neizrecivom čežnjom su se molili: „Dođi, Gospode Isuse, dođi skoro!” Ali On nije došao. I sada, da uzmu ponovo na sebe teške terete životnih briga i nevolja, da izdrže izazove i podsmijehe podrugljivog svijeta, zaista je stavljalo na strašnu probu njihovu vjeru i strpljenje.IO 278.3

Ipak, ovo razočaranje nije bilo tako veliko kao ono koje su iskusili učenici u vrijeme Hristovog prvog dolaska. Kada je Isus pobjedonosno ujahao u Jerusalim, Njegovi sljedbenici su povjerovali da će se uskoro popeti na Davidov prijesto i izbaviti Izraela iz ruke (372) njegovih ugnjetača. Ispunjeni čvrstom nadom i radosnim očekivanjem, takmičili su se međusobno u iskazivanju počasti svome vladaru. Mnogi su prostirali svoju odjeću kao tepih na Njegovom putu, posipali lisnate palmove grane putem kojim će On proći. U radosnom oduševljenju sjedinjavali su svoje glasove u veselim usklicima: „Osana sinu Davidovu!”IO 278.4

Kada su farizeji, bijesni i smeteni tom provalom oduševljenja, tražili od Isusa da ukori svoje učenike, On je odgovorio: „Kada bio ovi prestali da govore, kamenje bi smjesta progovorilo!” (Luka 19,40) Proročanstvo se moralo ispuniti. Učenici su ispunjavali Božju namjeru; ali su ipak bili osuđeni na gorko razočaranje. Samo ih je nekoliko dana djelilo od Spasiteljeve mučeničke smrti i Njegovog polaganja u grob. Njihova očekivanja se nisu ispunila ni u jednoj jedinoj pojedinosti, i njihove nade su umrle zajedno s Isusom. Sve dok njihov Gospod nije pobjedonosno ustao iz groba nisu shvatali da je sve to bilo prorečeno u proročanstvima i „da je trebalo da Hrist pretrpi i da ustane iz mrtvih”. (Dela 17,3) Na sličan način proročanstvo se ispunilo i prilikom poruke prvog i drugog anđela. One su bile objavljene u pravo vrijeme i obavile su djelo koje je Bog predvidio da obave.IO 279.1

Svijet je posmatrao, očekujući da će se cijeli sistem očekivanja Hristovog dolaska raspasti kada vrijeme bude prošlo i Hrist se ne bude pojavio. Ali, iako su mnogi, izloženi tako strašnom iskušenju, odbacivali svoju vjeru, bilo je i nekih koji su ostali čvrsti. Nisu mogli da otkriju nikakvu grešku u svom izračunavanju proročkih razdoblja. Ni najsposobniji među njihovim protivnicima nisu uspijevali da potkopaju njihova gledišta. Da, pokazalo se da postoji neka greška u odnosu na očekivani događaj, ali ni to nije moglo da poljulja njihovu vjeru u Božju Riječ. (373)IO 279.2

Bog nije odbacio svoj narod; Njegov Duh je i dalje ostao s onima koji nisu naglo odbacili svjetlost koju su primili i nisu napustili pokret čekalaca Hristovog dolaska. Apostol Pavle, gledajući unaprijed kroz vjekove, napisao je riječi ohrabrenja i opomene okušanim čekaocima u tom trenutku krize: „Ne odbacujte zato svoje povjerenje, koje donosi veliku nagradu. Jer vam je strpljenje neophodno da biste, ispunivši Božju volju, mogli da primite obećanje. Jer još samo malo i doći će Onaj koji treba da dođe i neće zakasniti. A za sada će pravednik od vjere svoje živjeti; ali, ako se neko povuče, duša moja neće biti zadovoljna njime. Međutim, mi nismo od onih koji se povlače na svoju propast, već od onih koji vjeruju na spasenje svoje duše.” (Jevrejima 10,35-39)IO 279.3

Njihova jedina sigurnost je bila u tome da se drže svjetlosti koju su već primili od Boga, da se oslone na Njegova obećanja, da nastave da istražuju Pisma i da strpljivo čekaju, da ostanu budni dok ne prime dalju svjetlost.IO 280.1