Pouka o sinovskoj ljubavi

Isusove oči su pogledom prelazile preko mnoštva koje se okupilo da posmatra Njegovu smrt, pa je u podnožju krsta ugledao Jovana kako podržava Mariju, majku Hristovu. Ona se vratila na poprište strašnih zbivanja, nemajući snage da i dalje ostane daleko od svoga sina. I posljednja Isusova pouka bila je pouka o sinovskoj ljubavi. Pogledao je bolom pogođeno lice svoje majke, a onda Jovana. Rekao je, obraćajući se majci: „Ženo, eto ti sina!” Zatim učeniku: „Eto ti majke!” (Jovan 19,27) Jovan je dobro razumio Isusove riječi, i sveto povjerenje koje mu je ukazano. Smjesta je odveo Hristovu majku od strašnog prizora na Golgoti. On tog utrenutka, starao se o njoj kao sin svjestan svoje dužnosti, i odveo je u svoj dom. Ovaj savršeni primjer Hristove sinovske ljubavi blista nepotamnjenim sjajem kroz maglu vjekova. Iako je trpio najstrašnije muke, nije zaboravio svoju majku, već se savršeno postarao za njenu budućnost.IO 166.1

Misija Hristovog zemaljskog života bila je sada skoro dovršena. Jezik mu se osušio, pa je rekao: „Žedan sam!” Ljudi su natopili sunđer u sirće i u žuč i ponudili mu da pije, ali kada je okusio, odbio je da pije. I sada se Gospod života i slave nalazio na samrti, kao otkup za ljudski rod. Upravo je svijest o grijehu, koji je navodio Očev gnjev na čovjekovog zamjenika, učinila da čaša koju je pio postane tako gorka, da prepukne srce Božjega Sina. (124)IO 166.2

Kao na čovjekovog Zamjenika i Jamca, ljudsko bezakonje je bilo položeno na Hrista; na Njega se gledalo kao na prestupnika da bi mogao da otkupi ljude od prokletstva zakona. Krivica svakog potomka Adamovog iz svih vremena pritiskala je Njegovo srce; a Božji gnjev i strašno pokazivanje Njegovog nezadovoljstva zbog bezakonja ispunjavali su dušu Njegovog Sina užasom. Povlačenje božanskog lica od Spasitelja u tom času najvišeg straha probolo je Njegovo srce žalošću koju ljudi nikada neće uspjeti da shvate. Svaki udar bola koji je Božji Sin pretrpio na krstu, svaka kaplja krvi koja je potekla niz Njegovo čelo, Njegove ruke i noge, svaki grč samrtničke borbe koji je potresao Njegovo tijelo, neizrecivi užas koji je ispunjavao Njegovu dušu kada je Otac sakrio svoje lice od Njega, kao da govore čovjeku: samo iz ljubavi prema tebi pristao je Božji Sin da se ta odvratna krivica položi na Njega; zbog tebe je pokvario državu smrti i otvorio vrata Raja i vječnog života. Onaj koji je utišao bijesne talase svojom rječju i hodao po pjenom pokrivenim vodama, koji je učinio da đavoli zadrhte i da bolest pobjegne od Njegovog dodira, koji je mrtve podizao u život i otvarao oči slijepima, ponudio je samoga sebe na krstu kao posljednju žrtvu za grijeh čovjeka. On, koji je ponio grijehe, izdržao je sudom određenu kaznu za bezakonje i sam postao grijeh čovjeka radi.IO 166.3

Sotona, sa svojim surovim kušanjima, izmučio je srce Isusovo. Grijeh, tako odvratan Njegovim očima, bio je natovaren na Njega sve dok nije počeo da stenje pod njegovim teretom. Nije nikakvo čudo što je Njegova ljudska priroda zadrhtala u tom strašnom trenutku. Anđeli su zapanjeno posmatrali očajničku samrtničku borbu Božjega Sina, toliko mnogo težu od Njegovih tjelesnih muka tako da ih je jedva i osjećao. Nebeske vojske su pokrile svoje lice pred tim strašnim prizorom. (225)IO 167.1

I neživa priroda je izrazila saučešće svom uvrijeđenom Začetniku na samrti. Sunce je odbilo da gleda strašni prizor. Njegovi puni, blistavi zraci osvjetljavali su Zemlju u podne, a onda je izgledalo kao da su se iznenada ugasili. Potpuna tama zaogrnula je krst i sve oko njega, kao nekim pogrebnim pokrovom. Tama je trajala puna tri sata. U deveti sat dana strašna tama se podigla od ljudi, ali je i dalje prekrivala Spasitelja svojim mračnim ogrtačem. Bijesne munje kao da su bile usmjerene prema Njemu dok je visio na krstu. A onda „povika Isus velikim glasom, govoreći: Eloi, Eloi, lama sabahtani? - što znači, kada se prevede: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Marko 15,34)IO 167.2