Bog traži desetinu od svega što daje čovjeku

Sustav davanja desetine seže još i prije Mojsijeva vremena. Od ljudi se tražilo da Bogu prinesu darove za vjerske potrebe i prije nego što je Mojsiju predan određeni sustav; to se proteže čak do Adamova vremena. Udovoljavajući Božjim zahtjevima, trebali su svojim prinosima pokazati da cijene Njegovo milosrđe i primljene blagoslove. To se prenosilo na sljedeće na-raštaje, a zabilježeno je da je i Abraham dao desetinu Melkisedeku, svećeniku Svevišnjega Boga. Isto je načelo postojalo u Jobovo vrijeme. Kada je Jakov u Betelu, kao izbjeglica i siromašni putnik, legao spavati, potpuno sam, s kamenom pod glavom kao jastukom, obećao je Gospodinu: “A od svega što mi budeš davao za te ću odlagati desetinu.” Bog ne prisiljava ljude da daju. Sve što daju, mora biti dragovoljno. On ne želi da se Njegova riznica puni prinosima koji nisu dragovoljni.SZC 345.2

Što se tiče visine traženog iznosa, Bog je odredio da to bude desetina prihoda. Ljudskoj savjesti i darežljivosti prepušteno je da odluči hoće li prihvatiti ovaj sustav odvajanja desetine. Premda je to prepušteno savjesti, plan je dovoljno jasno određen za sve. U obzir ne dolazi nikakvo prisiljavanje.SZC 345.3

U Mojsijevo doba Bog je tražio od naroda da daje desetinu od svega svojeg prihoda. On je ljudima povjerio stvari ovog života, talente da mu ih obogaćene vrate. Zahtijevao je desetinu i to je najmanje što Mu je čovjek trebao vratiti. On kaže: Dajem ti devet desetina, a tražim samo jednu; ona pripada meni. Kad ljudi zadrže desetinu, oni kradu od Boga. Osim desetine od prihoda, Bog je zahtijevao i prinošenje žrtava okajnica, žrtava pričesnica i žrtava zahvalnica.SZC 346.1

Što se god uskraćuje Bogu od onoga što On traži, desetinu prihoda, označeno je u nebeskim knjigama kao pljačka. Takvi varaju svojega Stvoritelja i kad im se ukaže na ovaj grijeh, nije dovoljno da se promijene i od tog trenutka postupaju u skladu s odgovarajućim načelom. To u nebeskim izvještajima neće ispraviti podatke o pronevjeri imovine koja im je povjerena uz uvjet da je vrate Vjerovniku. Čovjek se treba pokajati za nevjerno postupanje prema Bogu i za duboku nezahvalnost.SZC 346.2

Kad god je Božji narod u bilo kojem razdoblju radosno i dragovoljno provodio Njegov plan sustavne darežljivosti u darovima i prinosima, shvatio je da će sav njihov rad pratiti obećani napredak razmjeran poslušnosti Njegovim zahtjevima. Kad su priznali Božje zahtjeve i postupali prema njima poštujući Boga svojim materijalnim dobrima, njihove su žitnice bile pune. Ali kad su Ga varali u desetini i prinosima, doveo ih je do spoznaje da ne varaju samo Njega, nego i sebe jer je On ograničio svoje blagoslove razmjerno tome kako su oni ograničili svoje darove. (Svjedočanstva za Crkvu , sv. 3, 345-347)SZC 346.3

Čovjek koji nije imao sreće i ustanovi da je dužan, ne treba uzimati Gospodnji dio da bi podmirio dugove svojim bližnjima. On treba znati da je u ovome ispitan i da uzimanjem Gospodnjeg dijela za svoju upotrebu krade Darovatelja. Duguje Bogu sve što ima, ali postaje dvostruki dužnik kada koristi sredstva koja su odvojena za Gospodina za plaćanje dugova ljudima. Pokraj njegovog imena u nebeskim knjigama stoji napisano “nevjeran Bogu”. S Bogom treba riješiti što je Gospodnja sredstva upotrijebio za svoje vlastite stvari. A nedostatak načela pokazanog u zloupotrebi Božjih sredstva bit će otkriven u njegovom upravljanja drugim stvarima. To će se vidjeti u svemu što je povezano s njegovim poslovima. Čovjek koji krade Bogu, njeguje karakterne crte koje mu neće omogućiti ulazak u Božju nebesku obitelj. (Testimonies for the Church , sv. 6, 391)SZC 346.4

Bog vrednuje darove prema ljubavi koja potiče na žrtvu. Na tezulji Svetišta darovi siromašnih, prineseni iz ljubavi prema Kristu, ne procjenjuju se prema količini, već prema ljubavi koja pokreće na žrtvu. Isusova će se obećanja svakako ostvariti kod darežljivog siromaha koji može dati malo, ali koji to malo daje dragovoljno, kao i kod bogataša koji daje od svojeg izobilja. Siromah žrtvuje od ono malo što ima i to stvarno osjeća. On se zapravo odriče nečega što mu služi za vlastite potrebe, dok bogataš daje od svojeg obilja i ne osjeća nedostatak, ne odriče se ničega što mu je stvarno potrebno. Stoga se svetost u daru siromaha ne nalazi u bogataševu daru, jer bogati daju od svojeg izobilja. Božja je providnost uredila da plan darežljivosti bude na blagoslov čovjeku. Njegova providnost nikad ne miruje. Ako Božji sluge budu slijedili Njegovu providnost kojom otvara vrata, svi će biti aktivni radnici. (Svjedočanstva za Crkvu , sv. 3, 350)SZC 347.1

I prinosi male djece mogu biti prihvatljivi i ugodni Bogu. Vrijednost prinosa bit će u skladu s duhom koji pokreće na davanje. Poštujući apostolsko pravilo i stavljajući na stranu svaki tjedan malu svotu, i siromašni mogu puniti riznicu i njihove će darove Bog prihvatiti jer čine jednako velike, čak i veće žr-tve od njihove imućnije braće. Plan sustavne darežljivosti bit će za svaku obitelj zaštita od kušnje da sredstva troše za ono što je nepotrebno, a posebno će se pokazati blagoslovom za bogate jer ih čuva od rasipništva. (Svjedočanstva za Crkvu , sv. 3, 362)SZC 347.2

Nagrada dragovoljnosti vodi um i srce prisnijoj zajednici s Duhom. (Testimonies for the Church , sv. 6, 390)SZC 347.3

Pavao iznosi pravilo davanja za Božje djelo i kaže nam kakav će biti rezultat za nas i za Boga. “Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja. ... Ta eno: tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti. ... A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo. ... A onaj koji pribavlja sjeme sijaču i kruh za jelo, pribavit će i umnožiti sjeme vaše i povećati plodove pravednosti vaše. Tako ćete se u svemu obogatiti za svakovrsnu darežljivost koja se, našim posredovanjem, izvija kao zahvalnica Bogu.” (2. Korinćanima 9,6-11) (Svjedočanstva za Crkvu , sv. 5, 640)SZC 347.4