1—Viđenje o nagradi vjernih

Moje prvo viđenje

Dok sam se molila kod obiteljskog oltara, na mene je sišao 33 Duh Sveti i činilo mi se da se uzdižem sve više i više, visoko iznad mračnog svijeta. Osvrnula sam se tražeći u svijetu adventni narod, ali ga nisam mogla naći dok mi jedan glas nije rekao: “Pogledaj ponovno i malo više.” Nato sam podigla oči i ugledala ravnu, usku stazu koja se dizala visoko iznad svijeta.SZC 37.1

Po toj stazi išao je adventni narod prema gradu koji se nalazio daleko na kraju puta. Na samom početku puta iza njih je svijetlilo jako svjetlo za koje mi je jedan anđeo rekao da je ponoćni poklič. Ovo svjetlo je obasjavalo čitavu stazu i osvjetljavalo im noge da se ne bi spoticali. Dokle god su pogled upirali u Isusa koji je išao pred njima vodeći ih u grad, bili su sigurni. Ali neki su se ubrzo umorili i rekli da je grad odviše daleko i da su očekivali kako će prije stići do njega. Isus ih je hrabrio podignuvši svoju slavnu desnicu i iz Njegove je ruke poteklo svjetlo koje je preplavilo adventnu skupinu pa su povikali: “Aleluja!” Drugi su se nepromišljeno odrekli svjetla iza sebe i rekli da to nije Bog koji ih vodi tako daleko. Svjetlo iza njih odmah je iščeznulo; noge su im ostale u potpunom mraku pa su se spoticali i iz vida izgubili cilj i Isusa te su pali s puta u mračan i zao svijet. Uskoro smo čuli Božji glas poput šuma mnogih voda, koji nam je objavio dan i čas Isusova dolaska. Živi sveti, njih 144.000, čuli su i razumjeli rečeno, dok su zli mislili da se radi o grmljavini ili potresu. Kada je Bog rekao vrijeme, izlio je na nas Duha Svetoga i naša su lica počela odsjajivati Božju slavu, kao što je svijetlilo Mojsijevo lice kad je sišao sa Sinaja.SZC 37.2

Svih je 144.000 bilo zapečaćeno i savršeno ujedinjeno. Na njihovim čelima bilo je napisano: Bog, Novi Jeruzalem i blistava zvijezda koja je sadržavala Isusovo novo ime. Pri pogledu na naše radosno, sveto stanje, zli su se razgnjevili i pojurili da nas uhvate kako bi nas strpali u zatvor, a mi smo u Gospodnje ime pružili ruku dok su oni bespomoćno pali na zemlju. Tada su oni iz Sotonine sinagoge znali da Bog ljubi nas koji smo mogli jedan drugome oprati noge i pozdraviti braću svetim cjelovom, pa su se poklonili pred našim nogama.SZC 38.1

Ubrzo je naš pogled privukla pojava malog tamnog oblaka na istoku, veličine otprilike pola čovječjeg dlana, za koji smo svi znali da je znak Sina Čovječjeg. Svi smo u svečanoj tišini promatrali kako se oblak približava i postaje sve svjetliji i veličanstveniji da bi se konačno pretvorio u veliki bijeli oblak. Donja strana bila mu je kao u plamenu. Iznad oblaka se dizala duga, dok su oko njega deseci tisuća anđela pjevali najljepšu pjesmu, a na oblaku je sjedio Sin Čovječji. Kosa Mu je bila bi-jela i u uvojcima se spuštala na ramena, a na glavi je imao mnogo kruna. Noge su Mu bile kao razgorjeli oganj; u desnoj ruci je imao srp, a u lijevoj srebrnu trubu. Oči su Mu bile plamen ognjeni kojim je prodirao u dno duše svoje djece. Lica svih okupljenih problijedjela su, a lica onih koje je Bog odbacio pocrnjela. Onda smo svi povikali: “Tko će opstati? Je li moja odjeća bez mrlje?” Na to su anđeli prestali pjevati i za trenutak je za-vladala zastrašujuća tišina dok Isus nije progovorio: “Opstat će samo oni u kojih su čiste ruke i čisto srce; dosta vam je moja milost.” Na te su se riječi naša lica ponovno oblila sjajem i radost je ispunila svako srce. Anđeli su sada još glasnije zapjevali, dok se oblak sve više približavao Zemlji.SZC 38.2

Zatim je odjeknula Isusova srebrna truba dok se spuštao na oblaku okružen ognjenim plamenovima. Pogledao je na grobove usnulih pravednika da bi zatim svoj pogled i ruke podigao prema Nebu i povikao: “Probudite se, probudite se, probudite se vi koji spavate u prahu i ustanite!” Na to je Zemlju zatresao silan potres. Grobovi su se otvorili i mrtvi su izišli obučeni besmrtnošću. Kad su prepoznali svoje prijatelje koje im je smrt otela, 144.000 povikale su: “Aleluja!” i u istom su se trenutku preobrazili i bili odneseni u zrak u susret Gospodinu.SZC 38.3

Svi smo se skupa na oblaku uznosili sedam dana do staklenog mora, kamo nam je Isus donio krune i vlastitom ih desnicom stavio na glavu svakome od nas. Dao nam je i zlatne harfe i palme pobjede. Tu, na staklenom moru, u savršenom četverokutu stajale su 144.000. Neki od njih imali su vrlo blistave krune, a drugi ne baš tako sjajne. Neke su krune bile teške od zvijezda, dok su ih druge imale tek nekoliko. Svatko je bio potpuno zadovoljan svojom krunom. I svi su bili obučeni u veličanstvene bijele haljine koje su ih pokrivale od vrata do stopala. Anđeli su bili svuda oko nas dok smo koračali preko staklenog mora do gradskih vrata. Isus je podignuo svoju moćnu, slavnu ruku držeći biserna vrata koja su se otvorila na svojim svjetlucavim šarkama i rekao nam: “Oprali ste svoje haljine u mojoj krvi i čvrsto se držali moje istine. Uđite!” Svi smo ušli osjećajući da imamo puno pravo na ovaj grad.SZC 39.1

Tu smo ugledali stablo života i Božje prijestolje. Iz prijestolja je tekla bistra rijeka, a na objema obalama rijeke bilo je stablo života. Na jednoj obali rijeke bilo je stablo, a na drugoj također stablo, oba od čistog prozirnog zlata. Isprva sam mislila da vidim dva stabla. Ponovno sam pogledala i vidjela da su na vrhu sjedinjena u jedno stablo. Takvo je bilo stablo života na obje strane rijeke života. Njegove su se grane savijale do mjesta na kojem smo mi stajali i plod je bio prekrasan; izgledao je kao zlato pomiješano sa srebrom.SZC 39.2

Kad smo otišli pod stablo i sjeli da uživamo u ljepoti tog mjesta, prišla su nam braća Fitch i Stockman koja su naviještala Evanđelje o kraljevstvu i koju je Bog položio u grob da bi ih spasio, i pitala nas što smo doživjeli dok su oni spavali. Pokušali smo se prisjetiti svojih najvećih kušnji, ali su one izgledale toliko male u usporedbi s izvanredno velikom i vječnom slavom koja nas je okruživala da ih nismo mogli spomenuti pa smo svi povikali: “Aleluja, Nebo je stvarno lako zadobiti!” i dotaknuli svoje blještave harfe tako da je nebeski svod odjekivao od njihovih zvukova.SZC 39.3

S Isusom na čelu sišli smo iz grada na Zemlju, na veliku i visoku planinu koja nije mogla podnijeti Isusa pa se raspolovila tako da je nastala velika ravnica. Onda smo ugledali veliki grad s dvanaest temelja i dvanaest vrata, po troja sa svake strane i s po jednim anđelom na svakim vratima. Svi smo povikali: “Dolazi grad, veliki grad silazi s Neba od Boga”, i on se spustio na mjesto na kojem smo stajali. Onda smo počeli promatrati što se nalazi izvan grada. Vidjela sam prekrasne kuće koje su izgledale kao od srebra, na četiri stupa ukrašena prekrasnim biserima. U njih su se trebali naseliti sveti. Svaka je imala zlatnu policu. Vidjela sam mnoge svete kako ulaze u kuće, skidaju blistave krune i stavljaju ih na policu, a zatim izlaze u polja iza kuća da nešto obave na zemlji; ne onako kako to mi radimo sa zemljom ovdje; ne, ne. Blistavo svjetlo okruživalo je njihovu glavu i oni su stalno klicali i slavili Boga.SZC 39.4

Vidjela sam još jednu poljanu prepunu raznovrsnog cvijeća i dok sam ga brala, uskliknula sam: “Ovo neće nikad uvenuti!” Zatim sam vidjela poljanu s visokom travom, prekrasnoga izgleda; trava je bila predivno zelena s odbljeskom srebra i zlata; ponosno se lelujala u slavu Kralja Isusa. Zatim smo stigli u područje prepuno svakovrsnih životinja — bio je tu lav, janje, ris i vuk, svi zajedno u savršenoj slozi. Prošli smo posred njih i one su nas miroljubivo slijedile. Zatim smo ušli u šumu, ne mračnu kao što su naše ovdje; ne, ne, već svijetlu i predivnu; grane stabala su se lelujale i mi smo svi kliknuli: “Živjet ćemo mirno u pustinji i spavati po šumama.” Prošli smo kroz šumu jer smo bili na putu na goru Sion.SZC 40.1

Usput smo sreli skupinu koja je također promatrala ljepotu ovog mjesta. Primijetila sam na njihovoj odjeći crveni porub; njihove su krune bile blistave, a odjeća savršeno bijela. Kad smo ih pozdravili, upitala sam Isusa tko su oni. On je rekao da su to mučenici koji su izgubili život radi Njega. Pratilo ih je društvo mnogobrojne djece; i ona su imala crveni porub na odjeći. Gora Sion bila je upravo pred nama i na vrhu se nalazio veličanstveni hram, a oko njega još sedam gora na kojima su rasle ruže i ljiljani. Vidjela sam djecu kako se penju ili, ako im se više sviđa, lete pomoću malih krila do vrha brda i beru cvijeće koje nikad ne vene. Oko hrama su rasla svakovrsna stabla uljepšavajući prizor: šimšir, bor, jela, maslina, mirta, nar i smokva savijali su se pod teretom zrelih plodova, što je to mjesto činilo još veličanstvenijim. Upravo kad smo trebali ući u sveti hram, Isus je svojim umilnim glasom rekao: “Samo 144.000 ulaze na ovo mjesto”, a mi smo uskliknuli: “Aleluja!”SZC 40.2

Hram je bio oslonjen na sedam stupova, svaki od prozirnog zlata, ukrašen prekrasnim biserima. Ne mogu opisati ljepotu koju sam tamo vidjela. O kad bih mogla govoriti kanaanskim jezikom, mogla bih tek blijedo opisati slavu boljega svijeta. Vidjela sam tamo kamene ploče s graviranim imenima 144.000 zlatnim slovima. Nakon što smo vidjeli ljepotu hrama, izišli smo i Isus nas je napustio i otišao u grad. Uskoro smo čuli Njegov umilni glas kako govori: “Dođite, narode moj, vi koji ste izišli iz velike nevolje i vršili moju volju; stradali ste radi mene; dođite na večeru, a ja ću se opasati da vas poslužujem.” Mi smo povik nuli: “Aleluja! Slava!” i ušli u grad. Vidjela sam stol od čistog srebra, dugačak više kilometara, ali smo ga pogledom mogli obuhvatiti. Vidjela sam plod sa stabla života, manu, bademe, smokve, nar, grožđe i mnoge druge vrste voća. Pitala sam Isusa smijem li jesti od tih plodova. On je rekao: “Ne sada. Oni koji jedu od ovih plodova, ne vraćaju se više na Zemlju. Ali ako budeš vjerna, još malo i jest ćeš plodove sa stabla života i piti vodu s izvora.” Onda me anđeo nježno spustio na ovaj mračni svijet. Katkad pomislim kako više ne mogu ovdje ostati; sve na Zemlji izgleda tako sumorno. Osjećam se vrlo osamljenom jer sam vidjela bolju zemlju. O kad bih imala krila golubice pa da odletim i nađem pokoj! (Rani spisi, 3338) SZC 41.1