Obećanje Bogu je obvezujuće i sveto

Svatko treba sâm procijeniti i prepušteno mu je da daje prema onome što osjeća u srcu. Ali ima onih koji su krivi za isti grijeh kao Ananija i Safira, uvjereni da braća neće nikad saznati da su zadržali dio koji u sustavu odvajanja desetine Bog smatra svojim. Tako je mislio krivi bračni par čiji nam je primjer dan kao upozorenje. U ovom slučaju Bog je pokazao da ispituje srce. Čovjek ne može pred Njim sakriti svoje pobude i ciljeve. On je ostavio trajno upozorenje kršćanima svih vjekova da se čuvaju od grijeha kojemu je srce ljudi stalno sklono.SZC 350.3

Kada u prisutnosti naše braće damo usmeno ili pismeno obećanje da ćemo dati odredenu svotu, ono je vidljivi svjedok ugovora načinjenog između nas i Boga. Obećanje nije dano čovjeku, nego Bogu; to je kao da smo bližnjemu dali mjenicu. Nema zakonske obveze plaćanja koja bi za kršćanina bila obvezatnija od obećanja danog Bogu.SZC 350.4

Oni koji se tako obvezuju svojim bližnjima, obično ne traže da ih se oslobodi te obveze. Zavjet učinjen Bogu, Darovatelju svih darova, još je važniji. Kako onda možemo tražiti od Boga da nas oslobodi naših zavjeta? Hoće li čovjek smatrati svoje obećanje manje obvezatnim zato što ga je dao Bogu? Hoće li ono biti manje obvezujuće zato što neće biti izveden pred ze-maljski sud? Zar će čovjek koji tvrdi da je spašen krvlju neiskazane žrtve Isusa Krista, “zakidati Boga”? Neće li njegovi zavjeti i postupci biti izvagani na vagi pravde u nebeskim dvorovima?SZC 351.1

Crkva je odgovorna za obećanja svojih vjernika. Ako vidi da neki brat zanemaruje svoje zavjete, treba s njim ljubazno, ali otvoreno porazgovarati. Ako je u takvom stanju da ne može izvršiti svoj zavjet, a dostojan je vjernik i ima voljno srce, neka mu crkva suosjećajno pomogne. Tako može premostiti teškoću i sama primiti blagoslov. (Svjedočanstva za Crkvu , sv. 4, 429— 434)SZC 351.2