POGLAVLJE 5—DVA PUTA

(1856, Test. I. 127—131.)

Na sastanku u Batl Kriku, 27. svibnja 1856. godine imala sam viziju koja se odnosila na crkvu uopće. Slava i veličanstvo Božje prošli su ispred mene. Anđeo je rekao: »Bog je strašan u svom veličanstvu, ali vi niste toga svijesni; strašan je njegov gnjev, a ipak ga vi svaki dan vrijeđate.« »Navalite da uđete na tijesna vrata... jer su široka vrata i širok put što vode u propast, i mnogo ih ‘ima koji njime idu. A uska su vrata i tijesan put što vode u život, i malo ih je koji ga nalaze.« Luka 13, 24; Matej 7, 13. 14. Ova dva puta su jasno izdvojena i vode u dva suprotna pravca. Jedan vodi u život vječni, a drugi u smrt vječnu. Vidjela sam razliku između ova dva puta i onih koji ‘idu tim putevima. Prvi je uzak i neravan; a drugi je širok i gladak. Oni koji putuju ovim putovima razlikuju se po svom karakteru, životu, odijevanju i po svojim razgovorima.SZC 19.1

Oni koji putuju uzanim putem razgovaraju o radosti i sreći koja ih čeka na kraju puta. Njihova su l’ica često žalosna, ali ipak često ona otsjajuju svetom radošću. Oni se ne odijevaju, ne govore i ne rade kao oni koji se nalaze na drugom putu. Njima je dat jedan uzor. Čovjek bola, vičan stradanju, otvorio je ovaj put i pošao njime do kraja. Utjeha je i ohrabrenje za one koji dolaze poslije Njega da vide tragove Njegovih stopala. Idući Njegovim tragom, oni će hodati sigurno kao što je On išao.SZC 19.2

Na širokom putu svatko se bavi sam sobom, svojim odijevanjem i svojim trenutnim užicima. Oni se predaju razuzdanosti i uživanjima a da ne misle na kraj puta, na sigurno unište- nje kome se svaki dan sve više pr’ibližavaju. Ludo jure tim putem, sve brže i brže. O kako mi je to izgledalo strašno.SZC 19.3

Vidjela sam mnoge na ovom širokom putu koji su imali na sebi napisane riječi: „Mrtvi svijetu. Kraj svih stvari je blizu. Budite ‘i vi gotovi!« Oni su izgledali po svojoj spoljašnosti isto tako sujetni kao oni koji su ih okružavali, osim što sam primjećivala sjenku tuge na njihovom licu. Njihovi razgovori bili su sasvim slični veselim ‘i lakomislenim razgovorima onih koji su ih okružavali; ali od prilike do prilike pokazivali bi sa velikim zadovoljstvom na natpis na svojim haljinama, tražeći od drug’ih da imaju isti natpis na svojim haljinama. Oni su se nalazili na širokom putu, iako su smatrali da se nalaze u broju onih koji putuju uzanim putem. Oni koji su se nalazili oko njih su im govorili: „Nema razlike među nama. Mi smo slični. Mi se jednako odijevamo, jednako razgovaramo i jednako radimo.«SZC 20.1