Jednakost u darovanju

U pustinji je Bog dao hljeb svome narodu kroz čudo svoje milosti, i on je mogao da se pobrine za sve što je potrebno za vjersku službu. Ali on to nije učinio, jer je u svojoj beskrajnoj mudrosti vidio da moralna disciplina njegovog naroda zavisi od njegove saradnje s Njime: svatko treba da nešto radi. Dokle god istina treba da napreduje, Gospod traži od ljudi da za tu svrhu daju dio od onoga što im je povjerio. Bog, koji je stvorio čovjeka, ustanovivši ovaj plan sistematskog dobročinstva, dao je svakome njegov posao prema njegovim sposobnostima.SZC 372.3

Svatko treba da sam odredi koliko treba da dade i treba da dade kako je odlučio u svome srcu. Neki su krivi za isti grijeh kao Ananija i Safira, misleći ako zadrže dio od svog desetka, njihova braća ne će o tome ništa znati. Tako je mislio nesretni par čiji primjer nam je dat kao opomena. Bog u ovom slučaju pokazuje da on ispituje srca. Ljudske pobude i namjere ne mogu se pred njim sakriti. On je dao ovu opomenu kršćanima svih vremena da bi ih sačuvao od grijeha kome su ljudska srca stalno naklonjena.SZC 373.1

Iako u naše vrijeme Bog vidljivo ne kara grijehe slične onima Ananije i Safire, ipak grijeh je i danas isto tako mrzak Bogu, i grešnici će morati odgovarati u dan suda, a mnogi će osjećati prokletstvo čak u ovom životu. Kad dajemo obećanje da ćemo dati izvjesnu svotu za djelo, to je zavjet koji činimo Bogu; i taj zavjet treba da sveto održimo. Pred Bogom je svetogrđe ako prisvajamo za lične potrebe ono što smo zavjetovali da ćemo dati za unapređenje njegovog djela.SZC 373.2