Odgovornost roditelja

Kao što sam ranije kazala, mi živimo usred jednog pokvarenog naraštaja. To je vrijeme kad izgleda da je sotona potpuno zavladao nad umom ljudi koji se nisu sasvim posvetili Bogu. Zato na roditeljima i starateljima, koji treba da podižu djecu, počiva velika odgovornost. Roditelji koji su donijeli djecu na svijet treba da znaju šta je njihova dužnost u odnosu na djecu. Da li je njihova dužnost da puste djecu da rastu kako mogu i kako hoće? Ponavljam: na roditeljima počiva teška odgovornost. »Ako dakle jedete, ako li pijete, ako li drugo šta činite, sve na slavu Božju činite.« L Kor. 10, 31. Mislite li na to kad pripremate hranu za svoju porodicu? Stavljate li pred djecu samo takvu hranu za koju znate da će im stvoriti dobru krv? Da li je to hrana koja će sačuvati njihov organizam od svakog i najmanjeg uzbuđivanja? Da li ona najbolje utječe na njihov život i zdravlje? Nastojite li da takvu hranu stavite pred svoju djecu? Ili, ne vodeći računa o budućnosti svoje djece i o njihovom dobru, dajete im nezdravu i nadražujuću hranu?SZC 121.1

Dopustite mi da vam kažem da su djeca rođena s naklonostima ka zlu, i sotona ima veliki utjecaj nad njima. On vlada nad njihovim mladim umom, i tako ih pokvari. Zašto su očevi i majke tako bezbrižni u ovom pogledu? Oni ne uviđaju da sotona sije kukolj u njihove porodice. Oni su slijepi, bezbrižni i ravnodušni za sve to kao da to mogu da budu. Zašto se ne probude i proučavaju pitanje odgoja? Apostol Petar kaže: »To i vi uložite sve napore da dodate vjeri svojoj krepost, a kreposti razum, a razumu uzdržljivost, a uzdržljivosti ustrpljenje«. 2. Petr. 1, 5. 6. Evo posla koji čeka svakoga koji se smatra kršćaninom. On treba da stalno dodaje jednu vrlinu drugoj.SZC 121.2

Među pristalicama zdravstvene reforme ima mnogo njih koji su napustili svaku štetnu hranu, ali da li iz toga proističe da mogu jesti koliko im se sviđa? Sjedajući za sto, umjesto da se pitaju koliko hrane bi trebalo da jedu, oni se daju voditi od svog apetita i jedu odviše mnogo. Želudac je opterećen hranom i cijeli se dan mora mučiti da bi je svario. Sva suvišna hrana, od koje organizam nema nikakvu korist, samo je teret za organizam. Ona koči rad živog stroja. Probavni sistem je opterećen i ne može obavljati svoj rad kako valja. Životni organi su ne-potrebno opterećeni, i živčane snage mozga moraju pomagati želucu da bi probavni organi obavili svoj rad i rasporedili onu količinu hrane od koje organizam nema nikakve koristi.SZC 122.1

Na ovaj način snage mozga su smanjene jer su upotrebljene u radu želuca, bez kojih on ne bi mogao izvršiti svoju tešku zadaću. Kad je napokon izvršio svoju zadaću, šta on osjeća kao rezultat ovog nepotrebnog trošenja životnih snaga? On osjeća slabost, malaksalost, kao da bi trebalo da više jede. Možda se ovaj osjećaj javlja upravo prije noyog obroka. Sta je uzrok tome? Organi za probavu i cijeli naš životni mehanizam toliko se zamorio od rada koji je trebalo da svrši da se osjeća iscrpljen, odatle taj osjećaj klonulosti. Vi mislite da želudac kaže: »Daj mi više hrane«, a on u stvari traži odmor.SZC 122.2

Poslije svake probave želucu je potreban izvjestan odmor da bi prikupio snagu za novi rad. Ali umjesto da mu date taj odmor, vi nanovo jedete i opet ga opterećujete. To je kao kad čovjek radi cijelo prije podne na polju dok se ne umori. On se vraća u podne s posla umoran i iscrpljen, a vi mu kažete neka se natrag vrati na posao jer će se na taj način odmoriti! Tako vi postupate sa svojim želucem. On je sasvim iscrpljen, ali umjesto da mu date odmor, dajete mu više hrane, što traži da i druge energije budu mobilizirane da bi opet pomogle želucu u radu probave.SZC 122.3