Očeva ljubav

Kad je sin bio još prilično daleko od kuće, otac je ugledao skitnicu, i njegova prva misao bila je — nije li to njegov buntovni sin koji ga je ostavio prije više godina da bi se odao raskalašenom životu. Otac je bio ganut. Usprkos znakova njegovog poniženja, otac je u njemu prepoznao svoj lik. On nije čekao da mu se sin približi, već je požurio njemu u susret. Nije mu prebacivao što mu je nanio toliku bol svojim grešnim životom, već pun saučešća, požurio je da mu pruži dokaz svoje ljubavi i svog praštanja.SZC 211.2

Iako je lice njegovog sina bilo omršavilo i cijela njegova pojava je otkrivala razuzdanost života koji je vodio; iako je bio u dronjcima i golih nogu pokrivenih prašinom, otac se sažalio na svog sina koji se ponizno bacio pred njegove noge. Otac nije sina odbacio niti je išta od njega tražio. Nije mu na-brajao njegove prošle krivice i grijehe da bi mu pokazao kako je duboko pao. On ga je podigao i poljubio. Zagrlio je svog buntovnog sina i svojom skupocjenom haljinom pokrio njegovo skoro golo tijelo. Privinuo ga je na svoje grudi sa tolikom ljubavlju i pokazao mu toliko saučešća da ako je sin ikada sumnjao u očevu ljubav i dobrotu, sada više nije mogao sumnjati. Ako je bio svijestan svoga grijeha kad je odlučio da se vrati očevom domu, sada kad je bio tako srdačno primljen, bio je još više svijestan svoje nezahvalnosti. Njegovo srce već ranije omekšano sada je bilo slomljeno zbog bola koji je nanio svom ocu.SZC 211.3

Sin koji se kajao i bojao da mu otac ne će oprostiti, nije očekivao takav doček. Znao je da ga nije zaslužio i priznao je svoj grijeh riječima: »Oče, sagriješih nebu i tebi, i više nisam dostojan nazvati se sin tvoj.« Luka 15, 21. Molio je da bude primljen samo kao najamnik. Ali otac je tražio od svojih slugu da mu pokažu naročitu pažnju i da ga obuku kao da je uvijek bio njegov poslušni sin.SZC 212.1