Čas smrti

Čak i sumnje su uznemiravale Božjeg Sina na samrti. Spasitelj nije mogao da vidi preko groba. Nada mu nije govorila o pobjedi nad grobom, ni o tome da će Otac primiti njegovu žrtvu. Sin Božji je osjećao u najvećoj mjeri strahotu grijeha ovoga svijeta. Sve što je mogao vidjeti u toj tami bio je gnjev Božji zbog grijeha i smrt kao njegovu strašnu posljedicu. Došao je u iskušenje da povjeruje da je grijeh tako strašan u očima Očevim da se On ne će moći pomiriti sa svojim Sinom. Strašna misao da ga je Otac za uvijek ostavio izazvala je i onaj strašan krik s križa: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Matej 27, 46.SZC 153.1

Krist se u mnogome osjećao onako kao što će se osjećati grešnici kad se na njih budu izlivala posljednja zla. Očajanje,, crno kao smrtni pokrov, obavit će tada njihove grješne duše, i tada će oni shvatiti svu strahotu grijeha. Sin Božji je pribavio ljudima spasenje svojim stradanjem i svojom smrću. Oni mogu imati to spasenje ako ga prihvate radosno i dragovoljno. Ali niko nije primoran da bude poslušan Božjem zakonu. Ako odbiju nebeske darove i odluče se za zadovoljstva i obmane grijeha, učinili su svoj izbor i primit će na kraju platu, gnjev Božji i vječnu smrt. Oni će zauvijek biti odvojeni od lica Isusova čiju su žrtvu prezreli. Oni su žrtvovali život sreće i vječnu slavu za prolazna uživanja grijeha.SZC 153.2

Vjera i nada su drhtale u Kristovim samrtnim mukama. Otkupitelj svijeta oslanjao se tada na dokaze koji su ga do tog časa krijepili, na vjeru da njegov Otac prima njegov rad i da je zadovoljan s njime. U času svoje samrtne borbe, kad je umirao, vjerom se samo mogao osloniti na onoga kome se uvijek radosno pokoravao. Njega nisu obasjavali jasni zraci nade. Sve je bilo obavijeno zlokobnom tamom i usred ove tame koja je obavila prirodu koja je saosjećala sa njime, on je ispio do dna tajanstvenu čašu. Lišen čak one svijetle nade i uzdanja u svoju pobjedu u budućnosti, on je glasno uzviknuo: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« Luka 23, 46. On je poznavao svoga Oca, njegovu pravdu, njegovu milost i njegovu veliku ljubav, i zato se pokorno predao u njegove ruke. Usred neobičnih pojava prirode, zapanjeni gledaoci su čuli posljednje riječi Samrtnika s Golgote.SZC 153.3

Priroda je saosjećala s patnjama svoga Tvorca. Zemlja je zadrhtala, stijene su se raspukle, objavljujući smrt Božjeg Sina. Osjetio se strašan zemljotres, zavjesa hrama razderala se na dvoje. Strah je obuzeo mučitelje i gledaoce kad su vidjeli kako se sunce zavilo u tamu i osjetili kako se pod njima trese zemlja, i kad su vidjeli i čuli kako se stijene lome. Kad je Krist predao duh svoj u Očeve ruke, prestalo je ruganje i potsmjehivanje poglavara svećeničkih i starješina. Zaprepašćena gomila počela je da se povlači i pipajući po mraku tražila je put ka gradu. Ljudi su se udarali u grudi i njihov strah bio je toliki da se nisu usudili progovoriti već su samo nečujno šaputali: »Ubili su nevinog, šta će biti ako je on zaista Sin Božji kao što je tvrdio?«SZC 154.1