25. Poglavlje—Izlazak Iz Egipta

(Ovo poglavlje zasnovano je na 2.Mojsijevoj 12,34-51; 13. do 15)

Opasani oko bedara, s obućom na nogama i štapom u ruci, Izrailjci su stajali, bez riječi, u dubokom strahopoštovanju, čekajući carsku naredbu, kojom će im biti rečeno da krenu. I prije nego što je zora svanula, oni su zaista bili na putu. U toku deset zala, kada je ispoljavanje Božje moći rasplamsalo vjeru u srcima robova i utjeralo strah u srca njihovih ugnjetača, Izrailjci su se postepeno okupljali u Gesemu i, uprkos iznenadnom izlasku, neke mjere bile su preduzete s ciljem da se stvori neophodna organizacija i omogući upravljanje mnoštvom u pokretu, tako da je ono već bilo podijeljeno u čete i podređeno postavljenim starješinama.SPP 233.1

I tako je izašlo oko šest stotina tisuća pješaka, samih ljudi, osim djece. I drugih ljudi mnogo otide s njima. U ovom mnoštvu nije bilo samo onih koji su bili pokrenuti vjerom u Boga Izrailjeva, već mnogo više onih koji su samo željeli da pobjegnu od zala ili su se ovoj mnogoljudnoj povorci priključili iz radoznalosti, jedino da bi doživjeli neko uzbuđenje. Ova grupa je uvijek predstavljala smetnju i zamku za Izrailj.SPP 233.2

Narod je poveo i stoke sitne i krupne vrlo mnogo. Ova stoka pripadala je Izrailjcima, koji svoja imanja nikada nisu prodali faraonu, kao što su to učinili Egipćani. Jakov i njegovi sinovi su svoju sitnu i krupnu stoku doveli u Egipat i ona se u toj zemlji vrlo umnožila. Prije nego što su napustili Egipat, Izrailjci su po Mojsijevom uputstvu zatražili nadoknadu za svoj neplaćeni rad i Egipćani su bili zaista željni da se oslobode njihovog prisustva da bi ih odbili. Tako su robovi krenuli natovareni plijenom koji su uzeli od svojih ugnjetača.SPP 233.3

Toga dana bila je dovršena istorija koja je Avramu bila otkrivena u proročkoj viziji prije mnogo stoljeća: Znaj zacijelo da će sjeme tvoje biti došljaci u zemlji tuđoj, pa će joj služiti, i ona će ih mučiti četiri stotine godina, ali ću suditi i narodu kojemu će služiti; a poslije će oni izaći s velikim blagom. (1. Mojsijeva 15,13.14) Četiri stotine godina je navršeno. I taj dan izvede Gospod sinove Izrailjeve iz zemlje Misirske u četama njihovim. Prilikom izlaska iz Egipta Izrailjci su ponijeli dragocjenu ostavštinu, Josifove kosti, koje su tako dugo čekale da se ispuni Božje obećanje i koje su, tokom mračnih godina robovanja, služile kao podsjetnik na oslobođenje Izrailja.SPP 233.4

Umjesto da prema Hananu krenu putem, koji je prolazio kroz zemlju Filisteja, Gospod ih je uputio prema jugu, prema obalama Crvenog mora. Jer Bog reče: da se ne pokaje narod kada vidi rat, i ne vrati se u Egipat. Da su pokušali da prođu kroz Filistejsku zemlju, njihovo napredovanje bi naišlo na otpor; pošto Filisteji, smatrajući ih robovima koji su pobjegli od svojih gospodara, ne bi oklijevali da zarate sa njima. Izrailjci su bili slabo pripremljeni za sukob s tim moćnim i ratobornim narodom. Raspolagali su malim znanjem o Bogu i imali malo vjere u Njega, pa bi se sigurno uplašili i obeshrabrili. Bili su slabo naoružani i nespremni za rat, njihov duh bio je oslabljen dugim robovanjem, a bili su opterećeni ženama i djecom, krupnom i sitnom stokom. Vodeći ih putem prema Crvenom moru, Gospod se otkrio kao Bog pun milosti i razboritosti.SPP 234.1

Tako otišavši iz Sokota stadoše u oko u Etamu, nakraj pustinje. A Gospod iđaše pred njima danju u stubu od oblaka vodeći ih putem; a noću u stubu od ognja svijetleći im, da bi putovali danju i noću. I ne uklanjaše ispred naroda stuba od oblaka danju ni stuba od ognja noću. Psalmista kaže: Razastre im oblak za pokrivač i oganj da svijetli noću. (Psalam 105,39; vidi i 1. Korinćanima 10,1.2) Zastava njihovog nevidljivog Vođe bila je uvijek s njima. Danju je oblak usmjeravao njihovo putovanje ili se širio kao zaklon nad njima. Služio im je kao zaštita od usijane žege, a svojom sijenkom i vlagom pružao prijatno osvježenje u sprženoj, žednoj pustinji. U noći se pretvarao u ognjeni stub, koji je osvjetljavao logor i predstavljao stalni dokaz Božje prisutnosti.SPP 234.2

U jednom od najljepših i najutješnijih djelova Isaijinog proročanstva spominje se stub od oblaka i ognja kao simbol Božjeg staranja o svom narodu za vrijeme velikog, konačnog sukoba sa silama zla: Gospod će stvoriti nad svakim stanom u gori Sionskoj i nad zborovima njegovim oblak danju s dimom i svjetlost plamena ognjenoga noću, jer će nad svom slavom biti zaklon. I biće koliba, da sjenom zaklanja danju od vrućine i da bude utočište i zaklon od poplave i od dažda. (Isaija 4,5.6)SPP 234.3

Putovali su preko jednoličnog prostranstva, sličnog pustinji. Već su počinjali da se pitaju kuda će ih odvesti njihov put; bili su umorni od napornog hoda, a u nekim srcima javljao se i strahSPP 235.1

od egipatske potjere. Međutim, oblak je nastavljao da ide naprijed, a oni su ga slijedili. Onda je Bog naredio Mojsiju da skrene u stjenovitu dolinu i da se ulogori pored mora. Bilo mu je pokazano da će faraon krenuti u potjeru za njima i da će se Gospod proslaviti njihovim izbavljenjem.SPP 235.2

U Egiptu su počeli da se šire glasovi da su sinovi Izrailjevi, umjesto da ostanu u pustinji i održe svoje bogosluženje, nastavili da se kreću prema Crvenom moru. Faraonovi savjetnici objavili su vladaru da su njihovi robovi pobjegli da se više nikada ne vrate, a narod je prebacivao sebi da je smrt svojih prvenaca nerazumno pripisao Božjoj sili. Veliki ljudi u Egiptu, oporavivši se od straha, najednom su deset zala počeli da pripisuju prirodnim uzrocima. Šta učinismo te pustismo Izrailja da nam ne služi, gorko su se kajali.SPP 235.3

Faraon je prikupio svoje snage, šest stotina kola izabranih, i što još bješe kola Misirskih, konjanike, zapovjednike, pješake. Sam vladar, zajedno s velikim ljudima iz svoga carstva, stavio se na čelo potjere. Da bi zadobili naklonost bogova i na taj način osigurali uspjeh svog poduhvata, poveli su i sveštenike. Vladar je odlučio da zaplaši Izrailjce raskošnim prikazivanjem svoje moći. Egipćani su se, naime, pribojavali da će njihovo iznuđeno pokoravanje Bogu Izrailjaca izazvati prezir okolnih naroda; ali da će, ukoliko budu krenuli za njima s velikom vojnom silom i vratili bjegunce sačuvati svoju čast i ponovo osigurati nekadašnju robovsku radnu snagu.SPP 235.4

Jevreji su logorovali pored mora, čije su vode predstavljale naizgled nepremostivu prepreku koja je stajala pred njima, dok su s južne strane nazubljene planine spriječavale napredovanje. Iznenada su u daljini ugledali odsjaj oružja i ratna kola u pokretu, što je svjedočilo da im se približava prethodnica neke velike vojske. Kada su se te snage približile, vidjeli su da je reč o egipatskoj vojsci u ratnom pohodu. Užas je ispunio srca Izrailjaca. Neki su se obratili Gospodu, ali veći dio požurio je da se požali Mojsiju: Zar ne bješe grobova u Misiru, nego nas dovede da izginemo u pustinji? Šta učini, te nas izvede iz Misira? Zar ti nismo govorili u Misiru i rekli: prođi nas se, neka služimo Misircima? Jer bi nam bolje bilo služiti Misircima, nego izginuti u pustinji!SPP 235.5

Mojsije se veoma uznemirio što pripadnici njegovog naroda pokazuju tako malo vjere u Gospoda, iako su mnogo puta gledali kako Božja sila staje na njihovu stranu. Kako su se odlučili na to da njega optuže za opasnosti i teškoće njihovog sadašnjeg položaja, iako je samo izvršavao izričitu Božju zapovijest? Istina, odavde im neće biti izbavljenja ukoliko se sam Bog ne umiješa; ali, pošto su se u ovom položaju našli zbog poslušnosti božanskim uputstvima, Mojsije se nije plašio posljedica. Smireno i uvjerljivo odgovorio je narodu: Ne bojte se, stanite pa gledajte kako će vas Gospod izbaviti danas; jer Misirce koje ste vidjeli danas, nećete više nigda vidjeti do vijeka! Gospod će se biti za vas, a vi ćete ćutati!SPP 236.1

Nije bilo lako zadržati izrailjske čete da mirno čekaju na Gospoda. Nenavikli na disciplinu i samosavlađivanje, Izrailjci su postali spremni na nasilne i nepromišljene postupke. Mislili su da će brzo pasti u ruke svojih tlačitelja, pa je njihovo kukanje i jadikovanje bilo glasno i neobuzdano. Do tada su slijedili prekrasni oblak dima kao Božji poziv da idu naprijed, međutim, sada su se pitali nije li on ipak bio samo vjesnik neke velike katastrofe, pa, zar ih nije odveo na pogrešnu stranu planine, u zamku iz koje se ne mogu izvući? Tako je Božji anđeo u mislima ovih razočaranih ljudi postao glasnik propasti!SPP 236.2

Međutim, u trenutku kada im se egipatska vojska približila, očekujući da će joj pasti u ruke kao lak plijen, stub od oblaka se veličanstveno podigao prema nebu, prošao iznad Izrailjaca i spustio se između njih i egipatskih četa. Zavjesa tame razdvojila je progonjene od progonilaca. Egipćani više nisu mogli da raspoznaju izrailjski logor, pa su bili prisiljeni da stanu. Ali, kako je noćna tama postajala sve gušća, tako je stub od oblaka sa izrailjske strane blistao sve jačom svjetlošću, tako da se po cijelom njihovom logoru vidjelo kao po danu.SPP 236.3

Nada se vratila u srca Izrailjaca. Mojsije je tada podigao glas i obratio se Gospodu. A Gospod reče Mojsiju: što vičeš k meni? Kaži sinovima Izrailjevim neka idu! A ti digni štap svoj i pruži ruku svoju prema moru i rascijepi ga, pa neka idu sinovi Izrailjevi posred mora suhim!SPP 236.4

Psalmista, opisujući kako su Izrailjci prešli preko mora, pjeva: Po moru bješe put tvoj, i staze tvoje po velikoj vodi, i trag tvoj ne poznavaše se. Vodio si narod svoj kao ovce rukom Mojsijevom i Aronovom. (Psalam 77,19.20) Kada je Mojsije ispružio svoj štap, voda se razdvojila, a Izrailj je krenuo preko morskog dna, idući po suvom, dok je voda stajala kao zid s jedne i druge strane. Svjetlost koju je širio ognjeni stub obasjavala je zapjenušane vrhove talasa i rasvjetljavala put koji se kao moćna brazda probijao kroz vodeno prostranstvo i gubio negdje u daljini, prema drugoj obali koja se jedva nazirala.SPP 237.1

I Misirci, tjerajući ih, pođoše za njima posred mora, svi konji Faraonovi, kola i konjanici njegovi. A u stražu jutarnju pogleda Gospod na vojsku Misirsku iz stuba od ognja i oblaka, i smete vojsku Misirsku. Tajanstveni oblak pretvorio se u ognjeni stub pred njihovim zaprepašćenim očima. Gromovi su odjekivali i munje sijevale. Iz oblaka lijaše voda, oblaci davahu glas, i strijele tvoje lećahu. Grmljahu gromovi tvoji po nebu, munje tvoje sijevahu po vasioni, zemlja se tresijaše i njihaše. (Psalam 77,17.18)SPP 237.2

Misirci su bili zbunjeni, uplašeni. Usred nepogoda, u kojima su prepoznavali glas gnjevnoga Boga, pokušali su da se vrate, da stignu do obale sa koje su pošli. Ali Mojsije je pružio štap i zidovi nagomilane vode, sikćući i ričući kao da su željni da uhvate svoj plijen, srušili su se jedan prema drugom i progutali egipatsku vojsku u svojim tamnim dubinama.SPP 237.3

Kada je zora svanula, izrailjsko mnoštvo moglo je da vidi sve što je ostalo od njihovog moćnog neprijatelja, leševe oklopnika rasturene po obali. Jedna noć bila je dovoljna da se potpuno oslobode najstrašnije opasnosti. To nepregledno, bespomoćno mnoštvo, robovi nenavikli na borbu, žene, djeca i stoka, sa morem ispred sebe, i moćnim egipatskim četama koje su im prilazile s leđa vidjelo je kako im se usred vode otvara put i kako propadaju njihovi neprijatelji u trenutku u kome su očekivali potpuni uspjeh. Samo im je Gospod donio ovo izbavljenje i Njemu su se okrenula njihova srca, puna zahvalnosti i vjere. Svoja osjećanja izrazili su zahvalnim pjesmama. Božji Duh je počinuo na Mojsiju i on je poveo narod u pobjedonosnoj, zahvalnoj himni, najranijoj i najdostojanstvenijoj od svih koje su poznate čovjeku:SPP 237.4

Pjevaču Gospodu, jer se slavno proslavi,
Konja i konjanika vrže u more.
Sila je moja i pjesma moja Gospod,
Koji me izbavi,
On je Bog moj i slaviču ga,
Boga, Oca mojega, i uzvisivaču ga.
Gospod je veliki ratnik, Ime mu je Gospod.
Kola Faraonova i vojsku njegovu vrže u more,
Izabrane vojvode njegove utopiše se u Crvenom moru,
Bezdana ih pokri,
Padoše u dubinu kao kamen.
Desnica tvoja, Gospode, proslavi se u sili,
Desnica tvoja, Gospode, satre neprijatelja...
Ko je kao ti među silnima, Gospode?
Ko je kao ti slavan u svetosti,
Strašan u hvali, i da čini čudesa?...
Vodiš milošču svojom narod koji si iskupio,
Vodiš krijepošču svojom u stan svetosti svoje.
Čuče narodi i zadrhtače... Spopašče ih strah i trepet,
Od veličine ruke tvoje zamuknuče kao kamen.
Dokle ne prođe narod tvoj, Gospode,
Dokle ne prođe narod tvoj koji si zadobio.
Odveščeš ih i posadičeš ih na goru Nasljedstva tvojega,
Na mjesto koje si sebi za stan spremio, Gospode!SPP 238.1

(2. Mojsijeva 15,1-17)

Kao glas voda mnogih, podigao se ovaj veličanstveni slavopoj iz grla nepreglednog mnoštva Izrailjaca. Prihvatile su ga i žene u Izrailju; Marija, Mojsijeva sestra, išla je pred njima, dok su s bubnjevima i sviralama prolazile poigravajući. Daleko preko pustinje i mora razlijegao se radosni pripjev, a planine su odjekivale od riječi njihove hvale: Pjevajte Gospodu, jer se slavno proslavi!SPP 238.2

Ova pjesma i veliko oslobođenje koje je ona slavila, ostavili su utisak koji se nikada neće izbrisati iz sjećanja jevrejskog naroda. Iz naraštaja u naraštaj odjekivala je iz usta proroka i pjevača u Izrailju, svjedočeći da je Gospod snaga i izbavljenje onima koji se uzdaju u Njega. Ova himna ne pripada samo jevrejskom narodu. Ona unaprijed ukazuje na uništenje svih neprijatelja pravednosti i na konačnu pobjedu Božjeg Izrailja. Prorok sa Patmosa je vidio mnoštvo odjeveno u bijele haljine, one koji pobijediše, kako stoje na staklenom moru koje je smiješano s ognjem, imajući gusle Božje. I pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jagnjetovu. (Otkrivenje 15,2.3)SPP 238.3

Ne nama, Gospode, ne nama, nego imenu svojemu daj slavu, po milosti svojoj, po istini svojoj. (Psalam 115,1) Taj duh je prožimao izrailjsku himnu oslobođenja i to je duh koji treba da stanuje u srcima svih onih koji ljube Gospoda i koji Ga se boje. Oslobađajući naše duše okova grijeha, Bog je za nas postigao oslobođenje mnogo veće od onoga koje je darovao Izrailjcima kod Crvenog mora. Kao i jevrejsko mnoštvo, i mi treba da slavimo Gospoda i srcem i dušom i glasom za čudesa njegova radi sinova ljudskih! Oni koji razmišljaju o velikoj Božjoj milosti, koji ne zaboravljaju ni Njegove male darove, ovjenčaće se vijencima radosti i pjevaće i pripjevaće u srcima svojim Gospodu. Svakodnevni blagoslovi koje primamo iz Božje ruke, a iznad svega Isusova smrt koja je sreću i Nebo stavila nadomak našoj ruci, treba da budu tema naše stalne zahvalnosti. Kakvo je saučešće, kakvu je neuporedivu ljubav, Bog pokazao prema nama, izgubljenim grešnicima, povezujući nas sa sobom, proglasivši nas svojim posebnim blagom! Kakvu je žrtvu prinio naš Otkupitelj da bismo se mogli nazvati djecom Božjom! Trebalo bi da slavimo Boga za blaženu nadu koju nam je objavio u planu otkupljenja, trebalo bi da Ga hvalimo zbog nebeskog nasljedstva i Njegovih divnih obećanja; da Ga slavimo što je podigao Isusa iz mrtvih da nas zastupa pred licem Njegovim!SPP 239.1

Stvoritelj kaže: Onaj mene poštuje koji prinosi hvalu na žrtvu! (Psalam 50,23) Svi stanovnici Neba sjedinjuju se u slavljenju Boga. Naučimo i mi sada ovu anđeosku pesmu, tako da bismo je mogli pjevati kada se budemo pridružili njihovim blistavim redovima. Kažimo zajedno sa psalmistom: Hvaliću Gospoda za života svojega, pjevaću Bogu svojemu dok me je god! Da te slave narodi, Bože, da te slave svi narodi! (Psalam 146,2; 67,15)SPP 239.2

U svom Proviđenju Bog je doveo Jevreje u planinsku tvrđavu pored mora da bi njihovim oslobođenjem mogao pokazati svoju moć, da bi primjerno ponizio oholost njihovih ugnjetača. On ih je mogao izbaviti i na mnogo drugih načina, ali je izabrao ovaj metod da bi okušao njihovu vjeru i ojačao njihovo povjerenje u svoje božansko vodstvo. Narod je bio umoran i uplašen, ali da je ustuknuo onda kada mu je Mojsije naredio na krene naprijed, Bog nikada ne bi otvorio put pred njim. Jer vjerom pređoše Crveno more kao po suhoj zemlji! (Jevrejima 11,29) Koračajući niz obalu sve do same vode, Izrailjci su pokazali da vjeruju Božjoj reči koju je izgovorio preko Mojsija. Oni su učinili sve što su mogli, a onda je moćni Svetac Izrailjev razdijelio more da bi načinio put njihovim nogama.SPP 239.3

Velika pouka kojoj se iz ovoga događaja možemo naučiti vrijedi za sva vremena. Hrišćanski život je često pun opasnosti, a hrišćanske dužnosti izgledaju vrlo teške. Zamišljamo propast koja nam prijeti sprijeda i robovanje ili smrt s leđa. A ipak, Gospodnji glas jasno zapovijeda: Idi naprijed! Moramo poslušati tu zapovijest i onda kada naše oči ne mogu da prodru kroz tamu, kada osjećamo hladne talase oko svojih nogu. Prepreke koje spriječavaju naše napredovanje nikada neće nestati pred onima koji oklijevaju i sumnjaju. Oni koji ne prihvataju poslušnost sve dok se ne ukloni svaka sijenka nesigurnosti, sve dok ne nestane svaka opasnost od promašaja ili poraza, nikada neće ni biti poslušni! Nevjerovanje šapuće: Čekajmo dok se ne uklone prepreke, sve dok svoj put ne budemo mogli jasno sagledati! Međutim, vjera hrabro zahtijeva napredovanje, svemu se nada, sve vjeruje!SPP 240.1

Isti oblak koji je bio zid tame Egipćanima bio je Jevrejima izvor svjetlosti, obasjavao je cijeli logor, osvjetljavao je put pred njima. Tako i djelovanje Proviđenja donosi nevjernicima tamu i očajanje, dok vjernoj duši daje obilje svjetlosti i mira. Put kojim nas Bog vodi može da prolazi kroz pustinju ili kroz more, ali to je siguran put.SPP 240.2