72. Poglavlje—Avesalomova Pobuna

(Ovo poglavlje zasnovano je na 2. Samuilovoj 13 do 19)

I ovcu neka vrati učetvoro, glasila je Davidova nesvjesna presuda samome sebi pošto je saslušao Natanovu priču; u skladu sa ovom presudom morao je da primi i kaznu. Četvorica njegovih sinova su morala da padnu i svaki je pao kao posljedica očevog grijeha.SPP 635.1

Sramotni zločin Amnona, svog prvenca, David je ostavio da prođe bez kazne i ukora. Zakon je propisivao smrtnu kaznu za preljubu, a odvratnost Amnonovog zločina učinila ga je dvostruko krivim. Međutim, David je, osuđujući samoga sebe zbog grijeha, propustio da krivca privede pravdi. Dve godine je Avesalom, prirodni zaštitnik svoje sestre, koja je bila tako prljavo osramoćena, prikrivao svoje osvetničke namjere da bi na kraju samo još oštrije udario. Na gozbi vladarevih sinova, pijani rodoskvrnitelj Amnon bio je ubijen prema naredbi svoga brata.SPP 635.2

Dvostruka kazna bila je odmjerena Davidu. Bila mu je objavljena strašna vijest: Dođe glas Davidu da je Avesalom pobio sve sinove careve i da od njih nije ostao nijedan. Tada ustavši car razdre haljine svoje i leže na zemlju i sve sluge njegove koje stajahu do njega razdriješe haljine svoje. Carevi sinovi koji su se uplašeni vratili u Jerusalim, otkrili su ocu istinu; samo je Amnon bio ubijen, i podigavši glas svoj plakaše, a i car i sve sluge njegove plakaše vrlo. Međutim, Avesalom je prebjegao Talmaju, vladaru Gesura i ocu svoje majke.SPP 635.3

Kao i ostali Davidovi sinovi i Amnon je bio naviknut da popušta svojim sebičnim željama. Trudio se da zadovolji svaku pomisao svoga srca, ne obazirući se na Božje zahtjeve. Uprkos njegovom velikom grijehu, Bog ga je dugo podnosio. Dvije godine je imao mogućnost da se pokaje; ali nastavio je da griješi i noseći teret krivice otišao je u smrt da čeka strašno ročište na sudu.SPP 635.4

David je zanemario svoju dužnost da kazni Amnonov zločin i zbog nevjernosti vladara i oca i nepokajanja sina, Gospod je dozvolio događajima da krenu svojim prirodnim tokom i nije zadržao Avesaloma. Kada roditelji ili upravitelji zanemare svoju dužnost da kazne bezakonje, sam Bog preuzima slučaj. Njegova ruka koja zadržava sile zla biće u određenoj mjeri uklonjena i splet okolnosti učiniće da grijeh bude kažnjen grijehom.SPP 635.5

Nepovoljne posljedice Davidove nepravedne popustljivosti prema Amnonu još se nisu potpuno izrazile, jer je upravo odatle započelo Avesalomovo otuđenje od oca. Pošto je pobjegao u Gesur, David mu je, osjećajući da sinovljev zločin zahtjeva neku kaznu, zabranio da se vrati. To je povećalo umjesto da smanji nerazmrsivo klupko zala u koje se vladar zapleo. Avesalom, energičan, častoljubiv, nenačelan, isključen u izgnanstvu od učestvovanja u poslovima carstva, uskoro se predao opasnim spletkama.SPP 636.1

Poslije dvije godine Joav je odlučio da pomiri oca i sina. S tim ciljem pred očima, iznajmio je usluge neke žene iz Tekuje, poznate po mudrosti. Po Joavovom planu, žena se pojavila pred Davidom i predstavila se kao udovica sa dva sina, koji joj predstavljaju jedinu utjehu i potporu. U svađi jedan od njih ubio je drugoga, pa su sada rođaci zahtijevali da se i on preda osvetniku i pogubi. Majka se žalila: I tako hoće da ugase iskru koja mi je ostala da ne ostane imena mužu mojemu ni ostatka na zemlji. Molba je dirnula careva osjećanja i on je obećao ženi da će njen sin uživati njegovu vladarsku zaštitu.SPP 636.2

Pošto je izvukla od njega ponovljeno obećanje da će zaštititi mladića, oslonila se na vladarevu milost izjavivši da on govori kao neko ko je svjestan svoje krivice da nije dozvao kući onoga koga je odbacio. Nastavila je: Jer ćemo doista pomrijeti i jesmo kao voda koja se prospe na zemlju i više se ne može skupiti; jer mu Bog nije uzeo život, nego je naumio da odagnani ne ostane odagnan od njega. Ovaj nježni i dirljivi opis Božje ljubavi prema grešniku iako je neobično da potiče od Joava, surovog vojnika predstavlja izrazit dokaz da su Izrailjci bili dobro upoznati s velikim istinama otkupljenja. Vladar, osjećajući da je i njemu potrebna Božja milost, nije se mogao oduprijeti pozivu. Odmah je naredio Joavu: Idi, dovedi natrag dijete Avesaloma!SPP 636.3

Avesalomu je bilo dozvoljeno da se vrati u Jerusalim, ali se nije smio pojaviti na dvoru, niti izaći pred svoga oca. David je počinjao da uviđa negativne posljedice svoje popustljivosti prema svojoj djeci; iako je nježno volio tog svog prekrasnog i darovitog sina, smatrao je da je neophodno, radi pouke i Avesalomu i narodu, da pokaže svoje gnušanje prema njegovom zločinu. Avesalom je dvije godine proveo u svojoj kući, ali prognan sa dvora. Sestra je živjela s njim i njeno prisustvo je oživljavalo sjećanje na nepopravljivo zlo koje je pretrpjela. Prema mišljenju naroda, mladić je bio heroj, a ne prestupnik. Koristeći tu svoju prednost, odlučio je da zadobije srce naroda. Njegova pojava je sama po sebi budila divljenje posmatrača. A ne bješe čovjeka tako lijepa kao Avesalom u svemu Izrailju, da ga tako hvale, od pete do tjemena ne bješe na njemu mane. Od Davida nije bilo mudro što je ostavio čovjeka Avesalomovog karaktera častoljubivog, neukrotivog i strastvenog da dvije godine razmišlja o navodnim nepravdama koje su mu učinjene. Davidova odluka da mu dozvoli da se vrati u Jerusalim, ali da mu zabrani da se pojavljuje pred njim, osigurala mu je saučešće naroda.SPP 636.4

Uvijek imajući na umu svoj prestup Božjeg zakona, David se osjećao moralno paralisanim; bio je slab i neodlučan pred problemima pred kojima je nekada bio hrabar i odlučan. Njegov uticaj u narodu je oslabio. Sve to išlo je u korist planovima njegovog izdvojenog sina.SPP 637.1

Zahvaljujući Joavovom uticaju, Avesalomu je opet bilo dozvoljeno da izađe pred oca; međutim, iako je došlo do prividnog pomirenja, ipak je nastavio da ostvaruje svoje častoljubive planove. Ponašao se skoro kao vladar, nabavio kola i konjanike i pedeset ljudi koji su trčali pred njim. Iskoristivši činjenicu što se vladar sve više povlačio i usamljivao, Avesalom se neumorno trudio da pridobije naklonost naroda.SPP 637.2

Davidova nezainteresovanost i neodlučnost počela je da djeluje i na njegove podređene; nemar i otezanje postali su obilježje njegovog sistema dijeljenja pravde. Avesalom je svaki uzrok narodnog nezadovoljstva lukavo usmjeravao u svoju korist. Iz dana u dan se ovaj čovjek plemenitog izraza lica mogao vidjeti na gradskim vratima, kod kojih se okupljalo mnoštvo podnosilaca žalbi. Avesalom bi se miješao s njima, slušao njihove pritužbe, izražavao saučešće s njihovim patnjama i žalost zbog nesposobnosti vlasti. Saslušavši priču čovjeka Izrailjca, princ bi rekao: Vidiš, tvoja je stvar dobra i pravedna, ali te nema ko saslušati kod cara! Onda bi dodao: Kada bih ja bio postavljen da sudim u zemlji, da svaki k meni dolazi koji ima posla na sudu, ja bih mu dao pravicu! I kada bi mu ko pristupio da mu se pokloni, on bi pružio ruku svoju, te bi ga uhvatio i poljubio.SPP 637.3

Podgrijavano lukavim prinčevim podmetanjima, nezadovoljstvo izgrađenim poretkom brzo se širilo. Pohvale upućene Avesalomu bile su na svačijim usnama. Svi su ga smatrali nasljednikom prijestola; narod ga je s divljenjem posmatrao kao čovjeka koji je dostojan tog visokog položaja i svi su željeli da se on popne na prijesto. I Avesalom primamljivaše srca ljudi Izrailjaca. Ali vladar, zaslijepljen ljubavlju prema sinu, ništa nije sumnjao. Kneževsko dostojanstvo kojim se Avesalom sada okružio, David je smatrao pokušajem ukazivanja časti njegovom dvoru izrazom radosti zbog pomirenja.SPP 638.1

Pošto je pripremio narod za ono što treba da dođe, Avesalom je potajno poslao izabrane ljude u sva plemena da usaglase mjere prije početka ustanka. Plašt religiozne revnosti bio je prebačen preko svega da bi se prikrili izdajnički planovi: zavjet koji je dao prije mnogo vremena, dok je još bio u progonstvu, trebalo je sada da izvrši u Hevronu. Rekao je ocu: Da otidem u Hevron da izvršim zavjet koji sam zavjetovao Gospodu. Jer kada sjeđah u Gesuru u Siriji, učini zavjet sluga tvoj rekavši: ako me Gospod odvede natrag u Jerusalim, poslužiću Gospodu. Otac pun ljubavi, obradovan ovim dokazom pobožnosti svoga sina, otpustio ga je s blagoslovom. Zavjera je već sada bila potpuno sazrela. Ovim djelom vrhunskog licemjerstva, Avesalom je htio ne samo da zaslijepi oca, već i da zadobije povjerenje naroda i da ga onda povede u pobunu protiv vladara koga je Bog izabrao.SPP 638.2

Avesalom je krenuo u Hevron, a sa njime otide dvjesta ljudi iz Jerusalima pozvanih, ali otidoše u prostoti svojoj ne znajući ništa. Ovi ljudi su pošli sa Avesalomom, ne razmišljajući mnogo o tome da će ih ljubav prema sinu odvesti u pobunu protiv oca. Stigavši u Hevron, Avesalom je odmah poslao po Ahitofela, jednoga od glavnih Davidovih savjetnika, čovjeka koji je uživao visoki ugled zbog svoje mudrosti, za čije je mišljenje govoreno da je isto tako sigurno i mudro kao i glas proročanstva. Ahitofel se pridružio zavjerenicima i zbog njegove podrške svi su povjerovali u uspjeh Avesalomovog poduhvata i pod njegovu zastavu stupaju mnogi uticajni ljudi iz svih djelova zemlje. Kad je odjeknula truba, najavljujući ustanak, carevićeve uhode su po cijeloj zemlji objavile da je Avesalom proglašen za vladara i mnoštvo ljudi okupilo se oko njega.SPP 638.3

U međuvremenu, vijest o ustanku stigla je u Jerusalim, do Davida. On se iznenadio shvativši da je buna izbila u njegovoj neposrednoj blizini, odmah pored prijestola. Njegov sin, sin koga je volio i kome je vjerovao planirao je da mu oduzme prijesto, a vjerovatno i život. Zatečen u velikoj opasnosti, David je odbacio malodušnost koja ga je tako dugo pratila, i u duhu svojih nekadašnjih godina počeo da se priprema za suočavanje sa ovom strašnom opasnošću. Avesalom je prikupljao snage u Hevronu, na udaljenosti od samo tridesetak kilometara. Pobunjenici će se brzo naći na vratima Jerusalima.SPP 639.1

David je iz svoje palate posmatrao svoj glavni grad, prekrasna je visina, utjeha svoj zemlji...grad cara velikoga. (Psalam 48,2) Zadrhtao je pri pomisli da ga može izložiti krvoproliću i pustošenju. Treba li da pozove u pomoć podanike koji su mu ostali vjerni i ostane u svom glavnom gradu? Može li dozvoliti da Jerusalim bude zaliven krvlju? Donio je svoju odluku. Užasi rata ne smiju zahvatiti izabrani grad. Napustiće Jerusalim, a onda će staviti na probu vjernost svoga naroda, pružajući mu priliku da mu požuri u pomoć. U ovoj velikoj krizi bio je obavezan Bogu i svom narodu da sačuva vlast koju mu je Nebo povjerilo. Ishod sukoba s povjerenjem će prepustiti Bogu.SPP 639.2

Ponizno i tužno David je izašao kroz jerusalimska vrata, istjeran sa prijestola, iz svoje palate, od kovčega Božjega nepokornošću svoga voljenoga sina! Narod je išao za njim u dugoj, žalosnoj povorci, kao da ide na pogreb. Davidova tjelesna straža, sastavljena od Hereteja i Feleteja, zajedno sa šest stotina vojnika iz Gata pod komandom Itaja, pratila je vladara. Međutim, David, čija je nesebičnost bila dobro poznata, nije mogao da dozvoli da ovi stranci, koji su našli utočište kod njega, trpe zbog nevolje koja je njega zadesila. Izrazio je čuđenje što su spremni da se toliko žrtvuju za njega. A zatim se obratio Itaju iz Gata: Što i ti ideš s nama? Vrati se i ostani kod cara, jer si stranac i opet ćeš otići u svoje mjesto. Juče si došao, pa zar danas da te krećem da se potucaš s nama? Ja ću ići kuda mogu, a ti se vrati i odvedi natrag braću svoju. Neka milost i vjera budu s tobom.SPP 639.3

Itaj je odgovorio: Tako živ da je Gospod i tako živ da je car gospodar moj, gde bude car gospodar moj, bilo na smrt ili na život, onde će biti i sluga tvoj. Ovi ljudi su se od neznaboštva obratili Gospodu i sada su plemenito potvrdili svoju vjernost svom Bogu i svom vladaru. David je zahvalno prihvatio njihovu odanost u trenutku kada nije imao mnogo izgleda da se održi na vlasti i svi zajedno prešli su preko potoka Kedrona i krenuli prema pustinji.SPP 639.4

Povorka se ponovo zaustavila. Grupa ljudi, odjevena u sveto ruho polako se približavala. A gle, i Sadok bješe ondje i svi Leviti s njim, noseći kovčeg zavjeta Božjega. Davidovi sljedbenici pojavu kovčega protumačili su kao dobar znak. Prisustvo ovog svetog simbola za njih je bilo zalog oslobođenja i konačne pobjede. On će narod nadahnuti hrabrošću da se bori za svog vladara. S druge strane, odlazak kovčega iz Jerusalima unijeće strah u srca Avesalomovih pristalica.SPP 640.1

Kada je ugledao kovčeg, Davidovo srce je za trenutak uzdrhtalo od radosti i nade. Međutim, ubrzo su ga obuzele drugačije misli. Kao izabrani starješina Božjeg nasljedstva nosio je svečanu odgovornost. Ne lični interesi, već Božja slava i dobro naroda morali su da zauzmu prvo mjesto u mislima vladara Izrailja. Bog, koji boravi između heruvima, rekao je o Jerusalimu: Ovo je počivališteSPP 640.2

moje uvek! (Psalam 132,14) Ni sveštenik ni vladar bez božanskog odobrenja nisu imali prava da odande uklone simbol Njegove prisutnosti. David je znao da njegov život i njegovo srce moraju biti u skladu s božanskim propisima, jer će inače kovčeg postati uzrok propasti umjesto uspjeha. Njegov veliki grijeh stalno mu je bio pred očima. U ovoj zavjeri prepoznao je pravednu Božju kaznu. Mač koji nikada nije smio da ostavi njegovu porodicu, sada je bio izvučen iz korica. Nije znao ishod ovog sukoba. Zato je smatrao da nema pravo da iz državne prijestonice ukloni svete zakone u kojima je bila oličena volja njihovog božanskog Vladara, ploče koje su predstavljale ustav njegovog carstva i temelj njegovog blagostanja i napretka.SPP 640.3

Zapovijedio je Sadoku: Nosi kovčeg Božji natrag u grad, ako nađem milost pred Gospodom, on će me dovesti natrag i daće mi da opet vidim njega i dom njegov. Ako li ovako reče: nisi mi mio, evo me, neka učini sa mnom što mu bude volja.SPP 640.4

Još je dodao: Nisi li ti videlac, čovjek koga je Bog postavio da poučava Njegov narod. Vrati se u grad s mirom, i Ahimas, sin tvoj, i Jonatan, sin Avijatarov, dva sina vaša s vama. Vidite, ja ću se zabaviti u polju u pustinji dokle ne dođe od vas glasnik da mi javi. U gradu su sveštenici mogli da mu učine velike usluge, ako saznaju za pokrete i namjere pobunjenika i potajno ga obavijeste o njima preko svojih sinova, Ahimasa i Jonatana.SPP 640.5

Kada su sveštenici krenuli natrag prema Jerusalimu, još dublja sijenka pala je na vojnike koji su odlazili. Njihov vladar bjegunac, oni sami izgnanici, odvojeni čak i od Božjeg kovčega budućnost je izgledala mračna, puna užasa i strašnih slutnji. I David iđaše uz goru Maslinsku i idući plakaše i pokrivene glave i bos iđaše; tako i sav narod, koji bješe s njim, svaki pokrivene glave iđaše i idući plakaše. Tada javiše Davidu i rekoše mu: Ahitofel je među onima koji se pobuniše s Avesalomom. David je ponovo bio prisiljen da u ovoj velikoj nevolji prepozna posljedice svoga grijeha. Ahitofel, najsposobniji i najlukaviji među političkim prvacima, odlučio se na izdaju da bi se osvetio zbog sramote koja je pogodila cijelu porodicu, kada je Vitsaveji učinjena nepravda. Ona je, naime, bila njegova unuka.SPP 641.1

A David reče: razbij namjeru Ahitofelovu, Gospode! Kada je stigao na vrh gore, vladar se poklonio Bogu u molitvi, polažući na Njega teret svoje duše i ponizno tražeći božansku milost. Izgledalo je da je molitva odmah bila uslišena. Husaj iz Arhija, mudar i sposoban savjetnik, koji se dokazao kao vjeran Davidov prijatelj, pojavio se razderanog plašta i glave posute prahom da svoju sudbinu poveže sa svrgnutim vladarem beguncem. Nadahnut božanskim prosvetljenjem, David je shvatio da mu je ovaj čovjek, vjeran i iskren, neophodan da zastupa njegove interese na savjetovanjima koja će se održavati u prestonici. Na Davidov zahtjev Husaj se vratio u Jerusalim da svoje usluge ponudi Avesalomu, nadajući se da će svojim uticajem osujetiti lukave Ahitofelove savjete.SPP 641.2

Sa ovom iskrom nade u tami, David i njegovi sljedbenici nastavili su da se kamenitim i strmim stazama, istočnom padinom Maslinske gore, kroz stjenovitu i nenastanjenu pustoš i divlje klance spuštaju prema Jordanu. I dođe car David do Vaurima, a gle, iziđe odande jedan od roda doma Saulova, po imenu Simej, sin Girin, i idući psovaše. I bacaše se kamenjem na Davida i na sluge cara Davida, kojemu i sa lijeve i sa desne strane bijahu sav narod i svi junaci. A Simej ovako govoraše, psujući: odlazi, odlazi, krvopijo i zlikovče! Obrati Gospod na tebe sve krvi doma Saulova, na čije si se mjesto zacario, i predade Gospod carstvo u ruke Avesalomu, sinu tvojemu; eto te sada u tvom zlu, jer si krvopija!SPP 641.3

Za vrijeme Davidovog blagostanja, Simej ni rječju ni djelom nije pokazao da ne spada među vjerne podanike. Ali, kada se David našao u nevolji, ovaj pripadnik Venijaminovog plemena pokazao je svoj pravi karakter. On je slavio Davida dok je bio na prijestolu, ali ga je psovao kada se našao u poniženom položaju. Pokvaren i sebičan, smatrao je da su i drugi slični njemu, pa je, pod sotonskim nadahnućem, izlivao svoju mržnju na onoga koga je Bog ukorio. Duh koji navodi ljude da ogovaraju ili muče one koji se nalaze u nevolji i likuju nad njima, svakako potiče od sotone.SPP 641.4

Simejeve optužbe protiv Davida bile su potpuno lažne bilo je to neosnovano i zloćudno klevetanje. David nije bio kriv ni za kakve nepravde prema Saulu ili njegovom domu. Kada je Saul bio potpuno u njegovoj vlasti, kada ga je mogao ubiti, on je odsjekao samo skut od njegovog plašta, a kasnije je optuživao sebe što je makar i na taj način pokazao nepoštovanje prema Božjem pomazaniku.SPP 642.1

David je poštovao ljudski život kao svetinju i to je pokazivao i u vrijeme dok je bio progonjen kao divlja zvijer. Jednoga dana, dok se sakrivao u pećini u Odolamu, njegove misli vratile su se u bezbrižne dane mladosti, pa je uzviknuo: Ko bi mi doneo vode da pijem iz studenca Vitlejemskoga što je kod vrata? (2. Samuilova 23,13-17) Vitlejem je u to vrijeme bio u rukama Filisteja, ali su trojica snažnih ratnika iz Davidove čete prodrla kroz njihovu stražu i donijela svom gospodaru vode iz Vitlejema. David se nije usudio da je popije. Uzviknuo je: Ne daj Bože da bih to učinio! Nije li to krv ovih ljudi, koji ne mareći za život svoj idoše. S poštovanjem je vodu izlio kao dar pred Gospodom. David je bio ratnik, veliki dio svog života proveo je okružen prizorima nasilja, ali od svih koji su prošli kroz takve muke, zaista su rijetki oni na koje je njihov uticaj, koji čovjeka izopačuje i čini neosetljivim, tako malo djelovao kao na njega.SPP 642.2

Davidov rođak Avisaj, jedan od njegovih najhrabrijih zapovjednika, nije mogao mirno da sluša Simejeve uvredljive riječi. Uzviknuo je: Zašto da psuje ovaj mrtvi pas cara gospodara mojega? Idem da mu skinem glavu! David mu je to zabranio. Rekao je: Eto, moj sin... traži dušu moju, a kako neće ovaj sin Venijaminov? Ostavite ga neka psuje, jer mu je Gospod zapovijedio! Da ako Gospod pogleda na nevolju moju i vrati mi Gospod dobro za psovku njegovu današnju!SPP 642.3

Savjest je podsjećala Davida na gorke i ponižavajuće istine. Dok su se njegovi vjerni podanici čudili ovom iznenadnom preokretu njegove sudbine, za njega to nije bila nikakva tajna. Često su ga progonila predosjećanja da će se nešto konačno dogoditi. Čudio se samo što Bog tako dugo ima strpljenja prema njegovim grijesima i što odgađa zasluženu kaznu. I sada, dok je žurno i žalosno bježao, bosih nogu, zamjenivši carsku odjeću vrećom od kostrijeti, slušajući tužbalice svojih sljedbenika koje su odjekivale sa okolnih brda, sjećao se svog voljenog glavnog grada mjesta u kome je učinio svoj grijeh, sjećao se Božje dobrote i Njegovog beskrajnog strpljenja, pa je osjetio kako mu se vraća nada. Bio je siguran da će Gospod i dalje milostivo postupati prema njemu.SPP 642.4

Mnogi prestupnici pokušavali su da opravdaju svoj grijeh pozivajući se na Davidov pad, ali kako je malo onih koji su pokazali Davidovo pokajanje i njegovu skrušenost! Kako je malo onih koji bi ukore i kazne podnijeli tako strpljivo i hrabro kao on. On je priznao grijeh, i godinama se trudio da svoje dužnosti obavlja kao vjerni Božji sluga; nastojao je da uzdigne svoje carstvo, i pod njegovom upravom ono je, kao nikada ranije, dostiglo snagu i pokazalo napredak. Prikupio je bogate zalihe materijala za gradnju Božjeg doma, i zar će sada propasti sav taj trud, ulagan cijelog života? Zar će plodovi dugogodišnjeg upornog rada, djelo genija, odanosti i državničke vještine pasti u ruke njegovog nerazboritog izdajničkog sina, kome nije bilo ni do Božje časti ni do blagostanja Izrailja? Kako bi bilo prirodno da je David u tako teškoj nevolji počeo da gunđa protiv Boga!SPP 643.1

On je, međutim, uzrok svojih nevolja vidio u svom grijehu. Reči proroka Miheja odišu duhom koji ga je ispunjavao. Ako sjedim u mraku, Gospod će mi biti vidjelo. Podnosiću gnjev Gospodnji, jer mu zgriješih, dok ne raspravi parbu moju i da mi pravicu! (Mihej 7,8.9) Gospod nije odbacio Davida. To poglavlje u njegovom životu, kada je bio izložen najsurovijim nepravdama i uvredama, kada je pokazao svoju poniznost, nesebičnost, velikodušost i pokornost, jedno je od najplemenitijih poglavlja u njegovom životnom iskustvu. Nikada vladar Izrailja nije bio tako istinski veliki u očima Neba kao u tim trenucima svog najdubljeg vidljivog poniženja.SPP 643.2

Da je Bog dozvolio Davidu da i dalje nekažnjeno živi u grijehu, da u miru i blagostanju ostane na prijestolu, iako krši božanska načela, sumnjalice i nevjernici mogli bi da nađu neki izgovor da izveštaj o Davidu istaknu kao mrlju na čistoj haljini biblijske religije. Ali, iskustvom kroz koje je proveo Davida, Gospod je pokazao da ne može da trpi ili opravdava grijeh. Davidova istorija osposobljava nas da shvatimo velike ciljeve koje Bog ima u vidu postupajući tako s grijehom; ona nam omogućuje da pratimo, čak i u Njegovim najtajanstvenijim sudovima, ostvarenje Njegovih milostivih i velikodušnih namjera. On je pustio Davida da prođe ispod Njegovog pruta, ali ga nije uništio; peć ognjena bila je tu da bude pročišćen, a ne da sagori. Gospod kaže: Ako pogaze moje uredbe i zapovijesti moje ne sačuvaju, onda ću ih pokarati prutom za nepokornost, i ranama za bezakonje njihovo, ali milosti svoje neću uzeti od njega, niti ću prevrnuti istinom svojom. (Psalam 89,31-33)SPP 643.3

Neposredno poslije Davidovog odlaska iz Jerusalima, u grad je ušao Avesalom na čelu svoje vojske i bez borbe osvojio ovu izrailjsku tvrđavu. Husaj je među prvima pozdravio novog vladara i mladić je bio iznenađen i obradovan pristupanjem ovog očevog starog prijatelja i savjetnika. Avesalom je bio duboko uvjeren u svoju pobjedu. Sve do tog trenutka njegovi planovi bili su uspješni, pa je u želji da utvrdi svoj prijesto i zadobije povjerenje naroda s dobrodošlicom primio Husaja na svoj dvor.SPP 644.1

Avesalom je sada bio okružen velikim snagama, ali su se one sastojale uglavnom od ljudi nevičnih ratu, koji sve do tada nisu učestvovali u borbi. Ahitofel je dobro znao da Davidov položaj nije beznadežan. Veliki dio naroda ostao mu je vjeran; bio je okružen iskusnim ratnicima, odanim svom vladaru, njegovom vojskom zapovijedale su sposobne i iskusne vojvode. Ahitofel je znao da će posle prve provale oduševljenja u korist novog vladara doći do reakcije. Ukoliko pobuna propadne, Avesalom će možda biti u stanju da postigne pomirenje sa svojim ocem, a onda će Ahotofel, njegov glavni savjetnik, biti proglašen najodgovornijim za pobunu i on će biti najteže kažnjen. Da bi spriječio Avesaloma da se povuče, Ahitofel mu je savjetovao da učini nešto što bi u očima cijelog naroda onemogućilo svako pomirenje. S paklenom lukavošću, ovaj podmukli i nenačelni državnik nagovorio je Avesaloma da zločinu pobune doda i zločin preljube sa ženama svoga oca. Trebalo je da pred očima cijelog Izrailja preuzme inoče svoga oca i da prema običajima istočnjačkih naroda tako pokaže da preuzima i njegov prijesto. Avesalom je poslušao taj nemoralni savjet. Tako se ispunilo proročanstvo koje je u Božje ime upućeno Davidu: Ovako veli Gospod: evo, ja ću podignuti na tebe zlo iz doma tvojega, i uzeću žene tvoje na tvoje oči i daću ih bližnjemu tvojemu... jer ti si to učinio tajno, ali ću ja ovo učiniti pred svim Izrailjem i svakome na vidiku. (2.Samuilova 12,11.12) Bog nije pokrenuo Avesaloma na ova nemoralna djela, već se zbog Davidovog grijeha nije poslužio svojom silom da ih spriječi.SPP 644.2

Ahitofel je uživao visoki ugled zbog svoje mudrosti, ali mu je nedostajalo prosvetljenje koje dolazi od Boga. Početak je mudrosti strah Gospodnji. (Priče 9,10). Ahitofel to nije imao, jer bi se jedva moglo i pomisliti da bi se tada uspjeh pobune temeljio na zločinu preljube sa očevim ženama. Nemoralni ljudi planiraju bezakonje, kao da nema svemoćnog Proviđenja da pomrsi njihove planove; ali Onaj koji živi na nebesima smije se, Gospod im se podsmjeva. (Psalam 2,4) Gospod objavljuje: Ne pristaše na moj savjet, i preziraše sve ukore moje. Zato će jesti plod od puteva svojih i nasitiće se savjeta svojih, jer će lude ubiti mir njihov i bezumne će pogubiti sreća njihova. (Priče 1,30-32)SPP 645.1

Pošto je uspio da u zavjeri osigura svoju bezbijednost, Ahitofel je počeo da uvjerava Avesaloma da mora odmah da krene na Davida. Rekao je: Da odaberem dvanaest tisuća ljudi, pa da idem i tjeram Davida noćas. Pa ću ga stići dok je umoran i uznemoglih ruku i uplašiću ga, te će pobjeći sav narod što je s njime, pa ću ubiti cara samoga i obratiću sav narod tebi. Ovaj plan su odobrili svi Avesalomovi savjetnici. Da je bio ostvaren, David bi sigurno bio ubijen, ukoliko se Bog ne bi neposredno umiješao da ga izbavi. Ali, mudrost, mnogo uzvišenija od Ahitofelove, upravljala je događajima. Jer Gospod bješe naredio da se razbije savjet Ahitofelov, koji bješe bolji, da bi Gospod navukao zlo na Avesaloma.SPP 645.2

Husaj nije bio pozvan na savjetovanje, a nije htio ni da se nepozvan nameće da ne bi posumnjali da je uhoda; ali, kada se skup razišao, Avesalom koji je veoma cijenio mudrost ovog očevog savjetnika, objavio mu je Ahitofelov plan. Husaj je odmah shvatio da će David biti izgubljen ukoliko se predloženi plan ostvari. Zato je rekao: Nije dobar savjet što je sada savjetovao Ahitofel! Još reče Husaj: ti znaš oca svojega i ljude njegove da su hrabri i da su ljuta srca kao medvedica kada joj se otmu medvedići u polju; svrh svega, tvoj je otac ratnik, neće noćiti s narodom. Gle, on se sada sakrio u kakvu jamu ili na drugo kakvo mjesto. Tvrdio je da Avesalomove snage, ukoliko krenu u potjeru za Davidom, neće uspjeti da uhvate vladara. Ako se pak dogodi da pretrpe gubitke, obeshrabriće se i tako će Avesalomov poduhvat pretrpeti veliku štetu. Nastavio je: Jer sav Izrailj zna da je tvoj otac junak i da su hrabri koji su s njime. Predložio je zatim plan, privlačan oholom i sebičnom srcu, koje želi da se podiči svojom snagom: Zato ti ja savjetujem da skupiš k sebi sve Izrailjce od Dana do Virsaveje, da ih bude kao pijeska na moru, pa ti glavom idi u boj. Tada ćemo poći na nj gde bi se god nalazio i napašćemo na nj kao što rosa pada na zemlju da mu ne ostane nijedan od svih ljudi koji su s njime. Ako li uteče u grad, sav narod Izrailjev neka donese uža pod onaj grad, pa ćemo ga svući u potok, da se ni kamen ne nađe onde.SPP 645.3

Tada reče Avesalom i svi Izrailjci: bolji je savjet Husaja Arhijanina, nego savjet Ahitofelov. Ali, među njima se našao jedan koji se nije dao prevariti jedan koji je jasno predvidio posljedice kobne Avesalomove greške. Ahitofel je shvatio da su pobunjenici osuđeni na propast. Znao je, osim toga, da bez obzira na Avesalomovu sudbinu, nema nikakve nade za savjetnika koji ga je nagovorio na najveće zločine. Ahitofel je podstakao Avesaloma na pobunu; nagovorio ga je na najodvratnije bezakonje, da obeščasti svoga oca, on je savjetovao da ubiju Davida i predložio plan. Tako je zatvorio i posljednja vrata za pomirenje s carem; a sada su svi, čak i Avesalom, drugome dali prednost. Ljubomoran, ljutit, očajan, Ahitofel pak, vidjevši da se ne učini kako on savjetova, osedla svojega magarca, pa se podiže i otide kući svojoj, i naredivši za svoju kuću, objesi se te umre. To je ljudska mudrost donijela čovjeku koji, uprkos svim svojim visokim sposobnostima, nije prihvatio Boga za svog Savjetnika. Sotona zavodi ljude laskavim obećanjima, ali će na kraju svaka duša ustanoviti da je plata za grijeh smrt. (Rimljanima 6,23)SPP 646.1

Husaj, ne znajući da li će kolebljivi Avesalom poslušati njegov savjet, odmah je poručio Davidu da bez oklijevanja pređe preko Jordana. Sveštenicima, čiji su sinovi poslužili kao glasnici, rekao je: Tako i tako savjetova Ahitofel Avesaloma i starješine Izrailjeve, a ja savjetovah tako i tako. Nego... nemoj noćas noćiti u polju u pustinji, nego pređi preko, da ne bude proždrt car i sav narod što je s njim.SPP 646.2

Iako su u mladiće posumnjali, iako su za njima poslali i potjeru, oni su uspjeli da obave svoj opasni zadatak. David, iscrpljen od napora i bola poslije cijelog dana hoda, primio je poruku da te noći mora pregaziti i Jordan, jer njegov sin traži njegov život.SPP 647.1

Kakva su osjećanja u ovoj strašnoj opasnosti obuzimala oca i cara kome je bila učinjena tako surova nepravda? Hrabar junak, ratnik, vladar, čija je reč bila zakon, kojim je riječima izrazio osjećanja svoje duše pošto ga je izdao sin koga je toliko volio, kome je nerazumno vjerovao i popuštao, pošto su ga napustili podanici povezani s njim najčvršćim vezama časti i odanosti? U času svoje najcrnje nevolje, David se oslonio na Boga i zapjevao:SPP 647.2

Gospode, kako je mnogo neprijatelja mojih!
Mnogi ustaju na me!
Mnogi govore za dušu moju:
Nema mu pomoći od Boga!
Ali, ti si, Gospode, štit koji me zaklanja,
Slava moja, ti podižeš glavu moju!
Glasom svojim vičem ka Gospodu,
I čuje me sa svete gore svoje!
Ja liježem, spavam i ustajem,
Jer me Gospod čuva.
Ne bojim se mnogo tisuća naroda,
Što sa svih strana navaljuje na mene...
Od Gospoda je spasenje,
Neka bude na narodu tvome blagoslov tvoj!SPP 647.3

Psalam 3,1-8.

David i svi njegovi pratioci ratnici i državnici, mladi i stari, žene i mala djeca pod okriljem mračne noći prešli su duboku i brzu rijeku. I pređoše preko Jordana prije zore, ne osta nijedan da ne pređe preko Jordana.SPP 647.4

David se sa svojim snagama povukao u Mahanajim, grad u kome je nekada bila Isvostejeva prijestonica. Bilo je to snažno utvrđeno mjesto, okruženo brdima, u koja su se branioci mogli povući, ako zatreba. Zemlja je bila dobro snabdjevena, a narod prijateljski raspoložen prema Davidu. Ovde su mu se pridružili mnogi sljedbenici, dok su bogati saplemenici donijeli obilne darove u namirnicama i ostalim potrebama.SPP 647.5

Husajev savjet postigao je cilj, pružajući Davidu priliku da pobjegne; ali se njegov nagli i nestrpljivi sin nije mogao dugo obuzdavati, pa je uskoro krenuo u potjeru za ocem. Avesalom pak pređe preko Jordana i sav Izrailj što bješe s njim. Avesalom je Amasu, sina Davidove sestre Avigeje, proglasio glavnim zapovjednikom svojih snaga. Njegova vojska bila je velika, ali nedisciplinovana i slabo pripremljena za sukob s iskusnim vojnicima njegovog oca.SPP 648.1

David je svoje snage podijelio u tri odeljenja i stavio ih pod komandu Joava, Avisaja i Itaja iz Gata. Namjeravao je da sam povede svoju vojsku na bojno polje, ali su protiv toga odlučno ustali vojni zapovjednici, savjetnici i čitav narod. Kazali su: Nemoj ti ići, jer i da pobjegnemo, neće mariti za nas; ili da nas pola izgine, neće mariti za nas; jer si ti sam kao nas deset tisuća, zato je bolje da nam iz grada pomažeš! A car im reče: što vam se čini da je dobro, učiniću! (2. Samuilova 18,3.4)SPP 648.2

Sa gradskih zidova dobro su se vidjeli dugi redovi pobunjeničke vojske. Uzurpator je stigao u pratnji nepreglednog mnoštva prema kome su Davidove snage izgledale kao šaka ljudi. Dok je gledao protivničke redove, car nije mislio ni o kruni ni o carstvu, a ni o svom životu koji je zavisio od ishoda bitke. Očevo srce bilo je puno ljubavi i saosjećanja prema buntovnom sinu. Dok je vojska prolazila kroz gradska vrata, David je hrabrio svoje vjerne vojnike, pozivajući ih da idu naprijed uzdajući se u Boga Izrailjeva koji će im dati pobjedu. Međutim, ni tada nije mogao suzbiti svoju ljubav prema Avesalomu. Kada je Joav, predvodeći prvu kolonu, prošao pored svog cara, pobjednik u stotinama bitaka sagnuo je svoju ponosnu glavu da čuje poslednju poruku svoga cara, koji je drhtavim glasom rekao: Čuvajte mi dijete Avesaloma! Avisaj i Itaj primili su isti nalog: Čuvajte mi dijete Avesaloma! Davidova molba, koja je naizgled govorila da mu je Avesalom miliji od carstva, miliji od podanika vjernih njegovom prijestolu, samo je pojačala odbojnost koju su vojnici osjećali prema njegovom nemoralnom sinu.SPP 648.3

Bitka se odigrala u šumi pored Jordana, u kojoj brojno nadmoćnija Avesalomova vojska nije bila ni u kakvoj prednosti. U čestarima i na močvarnom tlu ove nedisciplinovane čete su se zbunjivale i njima je vrlo teško komandovano. Onde razbiše sluge Davidove narod Izrailjev i mnogo ih izgibe u onaj dan, dvadeset tisuća. Avesalom je, videvši da je bitka izgubljena, krenuo da beži, ali se glavom zapleo u guste grane nekog velikog drveta. Mazga na kojoj je jahao, pobjegla je ispod njega, a on je ostao da bespomoćno visi, izložen na milost i nemilost neprijatelju. U tom stanju našao ga je neki vojnik, ali mu je poštedio život, plašeći se da će ražalostiti Davida. Ipak, javio je Joavu šta je video. Joav nije imao nikakve obzire. On se sprijateljio sa Avesalomom, jer mu je dva puta omogućio pomirenje s Davidom, ali je njegovo povjerenje bilo sramno izigrano. Da nije bilo prednosti koje je Avesalom stekao Joavovom zaslugom, ne bi ni došlo do ove pobune. Sada je sve bilo u Joavovoj moći da jednim udarcem uništi začetnika svih tih zala. Uzevši tri strijele u ruku, zastrijeli ih u srce Avesalomu, jošte živu o hrastu... I uzeše Avesaloma i baciše ga u šumi u veliku jamu i nabacaše na nj vrlo veliku gomilu kamenja.SPP 648.4

Tako su propali začetnici pobune u Izrailju. Ahitofel je umro od svoje ruke. Carević Avesalom, čija je neobična ljepota bila ponos cijelog Izrailja, ubijen je u cvijetu mladosti, njegovo mrtvo tijelo bilo je bačeno u jamu i pokriveno gomilom kamenja u znak vječne sramote. Avesalom je za života podigao sebi skupocjeni spomenik u dolini careva, ali je jedini spomenik kojim je obilježen njegov grob bila gomila kamenja u pustinji.SPP 649.1

Kada je vođa pobune bio ubijen, Joav je zvucima trube pozvao svoje vojnike da prestanu da progone bjegunce i odmah poslao glasnike Davidu da mu jave radosnu vijest.SPP 649.2

Stražar na gradskim zidinama, koji je gledao prema bojnom polju, vidio je usamljenog čovjeka koji je trčao. Uskoro se i drugi glasnik pojavio. Kada se prvi približio, stražar je rekao vladaru, koji je čekao kraj gradskih vrata: Trk prvoga čini mi se kao trk Ahimasa, sina Sadokova. Reče car: dobar je čovjek, i ide s dobrim glasom! Tada povika Ahimas i reče caru: sretno! I pokoni se caru licem do zemlje i reče: da je blagoslovljen Gospod Bog tvoj, koji predade ljude koji podigoše ruke svoje na cara, gospodara mojega. Na Davidovo nestrpljivo pitanje: Je li zdravo dijete Avesalom, Ahimas je nejasno odgovorio.SPP 649.3

Pristigao je i drugi glasnik, vičući: Glas caru i gospodaru mojemu da te je Gospod izbavio danas iz ruku svih koji ustaše na te! Otac je ponovo zabrinuto upitao: Je li zdravo dijete Avesalom? Nemoćan da sakrije tešku vijest, glasnik je odgovorio: Neka neprijatelji gospodara mojega cara i koji god ustaju na tebe zla radi, neka prođu kao to dijete! Bilo je to dovoljno. David više ništa nije pitao, već je pognute glave otišao u gornju klet nad vratima i stade plakati i idući govoraše: sine moj Avesalome, sine moj, sine moj Avesalome! kamo da sam ja umro umjesto tebe! Avesalome, sine moj, sine moj!SPP 649.4

Kad se pobjednička vojska, vraćajući se iz bitke, približila gradu, od njenih pobjedničkih poklika drhtala su okolna brda. Ali, kada je prošla kroz gradska vrata, pokliči su zamrli, zastave se spustile i spuštenih pogleda vojnici su koračali kao da su doživjeli poraz umjesto pobjede. Vladar ih, naime, nije čekao da im ukaže dobrodošlicu, već su se iz sobe iznad vrata čuli njegovi vapaji: Sine moj Avesalome, sine moj, sine moj Avesalome! kamo da sam ja umro umjesto tebe! Avesalome, sine moj, sine moj!SPP 650.1

I pobjeda onoga dana pretvori se u žalost svemu narodu, jer narod ču u onaj dan gdje govore: žali car sina svojega. I narod se u onaj dan krijaše ulazeći u grad kao što se krije narod koji se stidi kada pobjegne iz boja.SPP 650.2

Joav je bio duboko ogorčen. Bog im je dao razlog da kliču i da se raduju; slomljena je najveća pobuna u Izrailju, a ta velika pobjeda ipak je pretvorena u žalost za onim čiji su zločini doveli do prolivanja krvi hiljada hrabrih ljudi. Neuglađeni, ali iskreni vojskovođa progurao se u carevu blizinu i oštro uzviknuo: Posramio si danas sve sluge svoje, koji ti danas dušu sačuvaše i sinovima tvojim i kćerima tvojim... jer ljubiš one koji mrze na te, a mrziš na one koji te ljube; jer si pokazao danas da ne mariš za vojvode i za sluge, i vidim danas da bi ti milo bilo da je Avesalom živ, a mi svi da smo izginuli. Zato ustani sada i iziđi i progovori lijepo slugama svojim, jer zaklinjem se Gospodom, ako ne iziđeš, neće nijedan ostati kod tebe ovu noć, i to će biti gore po tebe nego li sva zla koja su te snalazila od mladosti tvoje do sada!SPP 650.3

Koliko god da je oštar i čak surov bio ukor upućen ožalošćenom caru, David ga nije odbacio. Shvativši da je njegov vojvoda u pravu, sišao je do vrata i riječima ohrabrenja i pohvale pozdravljao svoje hrabre vojnike, dok su prolazili pored njega.SPP 650.4