62. Poglavlje—Davidovo Pomazanje

(Ovo poglavlje zasnovano je na 1. Samuilovoj 16,1-13)

Nekoliko kilometara južno od Jerusalima, grada velikoga Cara, nalazi se Vitlejem, u kome je David, sin Jesejev, bio rođen više od hiljadu godina prije nego što je dijete Isus bilo položeno u jasle, prije nego što su mudraci sa Istoka došli da Mu se poklone. Stotinama godina prije Spasiteljevog dolaska, mladi David je bdio nad svojim stadima koja su pasla na brežuljcima oko Vitlejema. Skromni pastir pjevao je pjesme koje je sam sastavljao i prijatnim zvucima sa svoje harfe stvarao melodije koje je pjevao svježim, mladalačkim glasom. Gospod je izabrao Davida i u tim godinama usamljeničkog života sa stadima, pripremao ga za buduće djelo.SPP 559.1

Dok je David još živio povučeno i skromno, Gospod Bog je o njemu razgovarao sa prorokom Samuilom. A Gospod reče Samuilu: dokle ćeš ti plakati za Saulom kada ga ja odbacih da ne caruje više nad Izrailjem? Napuni rog svoj ulja i hodi da te pošljem k Jeseju Vitlejemcu, jer između njegovih sinova izabrah sebi cara... Uzmi sa sobom junicu iz goveda, pa reci: dođoh da prinesem žrtvu Gospodu. I pozovi Jeseja na žrtvu, a ja ću ti pokazati šta ćeš činiti i pomaži mi onoga koga ti pokažem! I učini Samuilo kako mu kaza Gospod i dođe u Vitlejem. A starješine gradske uplašivši se istrčaše preda nj i rekoše mu: jesi li došao dobro? A on reče: dobro! Starješine su prihvatile poziv da prisustvuju prinošenju žrtve, a Samuilo je pozvao i Jeseja i njegove sinove. Oltar je bio podignut i žrtva spremna. Svi članovi Jesejevog doma bili su tu, osim Davida, najmlađeg sina, koji je čuvao ovce, jer nije bilo sigurno ostaviti stada bez pastira.SPP 559.2

Kada je obred prinošenja žrtve bio završen i prije nego što su svi sjeli da učestvuju u žrtvenoj gozbi, Samuilo je svojim proročkim okom počeo da ocjenjuje Jesejeve dostojanstvene sinove. Elijav je bio najstariji i po rastu i ljepoti mnogo sličniji Saulu od ostalih. Njegove prijatne crte lica i lijepo razvijeno tijelo privukli su prorokovu pažnju. Dok je posmatrao njegovo kneževsko držanje, Samuilo je pomislio: Svakako je ovo čovjek kojega je Gospod izabrao da zamijeni Saula! Čekao je samo Gospodnju potvrdu da ga pomaže. Ali Gospod ne gleda na spoljašnji izgled. Elijav se nije bojao Boga. Da je bio postavljen na prijesto, bio bi ohol i težak vladar. Zato je Gospod rekao Samuilu: Ne gledaj na lice njegovo ni na visinu rasta njegova, jer sam ga odbacio. Jer ne gledam na što čovjek gleda, čovjek gleda što je na očima, a Gospod gleda na srce. Nikakva spoljašnja ljepota ne može preporučiti čovjeka Bogu. Mudrost i kvaliteti koji se otkrivaju u karakteru i držanju, predstavljaju pravu čovjekovu ljepotu; upravo unutrašnja vrijednost, kvalitet srca, određuje hoćemo li biti ugodni Gospodu nad vojskama. Koliko duboko moramo biti svjesni ove istine, kada ocjenjujemo sebe i druge! Na temelju Samuilove greške morali bismo naučiti koliko je plitka procjena koja se temelji na ljepoti lica i dostojanstvenosti držanja. Moramo uvidjeti bespomoćnost ljudske mudrosti, kada treba da razumije tajne srca ili da shvati Božje misli bez posebnog prosvetljenja s Neba. Božje misli i Njegovi putevi u odnosu na Njegova stvorenja prevazilaze moći našeg ograničenog ljudskog uma, ali, ipak možemo biti sigurni da će Njegova djeca biti postavljena na mjesta za koja su osposobljena, da će im biti omogućeno da obave djelo koje im je povjereno, ukoliko svoju volju podlože Bogu da Njegovi blagotvorni planovi ne bi bili ometeni ljudskom izopačenošću.SPP 559.3

Samuilo je prestao da posmatra Elijava. Sada je pažnju posvetio ostaloj šestorici braće koji su prisustvovali službi. Gledao ih je jednoga za drugim, ali mu Gospod nikakvim znakom nije pokazao da je izabrao bilo kojeg od njih. U bolnoj neizvjesnosti, pošto je vidio i posljednjeg mladića, zbunjen i očajan, Samuilo je upitao Jeseja: Jesu li ti to svi sinovi? Otac je odgovorio: Ostao je još najmlađi; eno ga, pase ovce! Samuilo je naredio da i on bude pozvan, govoreći: Pošalji, te ga dovedi, jer nećemo sjedati za sto dokle on ne dođe!SPP 560.1

Usamljenog pastira iznenadio je neočekivani dolazak glasnika koji mu je objavio da je prorok u Vitlejemu i da je poslao po njega. Začuđeno se pitao zašto bi prorok i sudija u Izrailju želio da vidi upravo njega; ali je bez oklijevanja poslušao poziv. A bješe smeđ, lijepih očiju i lijepa stasa. Dok je Samuilo sa zadovoljstvom posmatrao muževnog, skromnog mladog pastira, Gospodnji glas se obratio proroku, govoreći: Ustani, pomaži ga, jer je to! David je pokazao hrabrost i vjernost u skromnoj pastirskoj službi, a sada ga je Gospod izabrao da bude zapovjednik Njegovog naroda. Tada Samuilo uze rog sa uljem i pomaza ga usred braće njegove i siđe Duh Gospodnji na Davida i osta na njemu od toga dana. Prorok je obavio djelo koje mu je bilo povjereno i vratio se u Ramu.SPP 560.2

Samuilo nikome nije otkrio zašto dolazi, to nije rekao ni Jesejevoj porodici, čak je i ceremoniju Davidovog pomazanja tajno obavio. Mladiću je, međutim, ova najava visokog položaja pomogla da usred raznolikih iskustava i opasnosti u budućim godinama, ostane vjeran ciljevima koje je Bog želio da ostvari u njegovom životu.SPP 561.1

David nije postao ohol zbog ove velike časti. Uprkos visokom položaju koji ga je očekivao, nastavio je da smireno obavlja svoje poslove, spreman da sačeka da Gospod na svoj način i u svoje vrijeme ostvari plan. Skroman i ponizan kao i prije pomazanja, mladi pastir se vratio u svoja brda i nastavio da napasa i čuva svoja stada, vjerno i nježno kao i do tada. Ali, s novim nadahnućem je komponovao melodije i svirao na harfi. Pogled mu se zadržavao na obilju raznolikih prirodnih ljepota. Vinogradi, otežali od roda, blistali su na suncu. Ozeljenelo drveće u šumi, njihalo se na vjetru. Gledao je Sunce kako svjetlošću ispunjava nebesa, kako izlazi kao ženik iz ložnice svoje i kao junak veselo teče putem. (Psalam 19,5) Pred njim su se prema nebu ocrtavali ponosni vrhovi planina; u daljini su se nazirale gole stjenovite klisure Moavskih planina; iznad svega prostiralo se nježno plavetnilo nebeskog svoda. A iza svega stajao je Bog. Nije ga mogao vidjeti, ali su mu djela odavala hvalu. Dnevna svjetlost, pozlaćujući šume i planine, pašnjake i potoke, usmjeravala je njegove misli Ocu svjetlosti, Začetniku svakog dobrog i savršenog dara. Svakodnevna otkrivenja o Stvoriteljevom karakteru i veličanstvu ispunjavala su srce mladog pjesnika divljenjem i radošću. Dok je razmišljao o Bogu i Njegovim djelima, sposobnosti njegovog uma i srca razvijale su se i pripremale za djelo koje ga je očekivalo u budućnosti. Iz dana u dan je upotpunjavao svoje tijesno zajedništvo s Bogom. Njegov pogled je stalno prodirao u nove dubine, tražeći nove teme kojima će nadahnuti svoje pjesme i pokrenuti melodije sa svoje harfe. Bogati zvuci njegovog glasa odjekivali su prostorom, odbijajući se od brežuljaka kao da odgovaraju na pjesme nebeskih anđela.SPP 561.2

Ko bi mogao vrijednovati te godine koje su protekle u teškom radu i hodanju po usamljenim brežuljcima? Povezanost s prirodom i Bogom, staranje o stadima, opasnosti i izbavljenja, tuge i radosti njegovog skromnog položaja, sve je to poslužilo ne samo da oblikuje Davidov karakter i utiče na njegov budući život, već i da preko pjesama milog pjevača Izrailjevog u budućim vjekovima rasplamsava vjeru i ljubav u srcima pripadnika Božjeg naroda, dovodeći ih sve bliže beskrajno nježnom srcu Onoga koji daje život svemu što diše.SPP 562.1

David se, lijep i snažan, mladalački muževan, pripremao da zauzme visoko mjesto među velikanima ove Zemlje. Svojim sposobnostima, kao dragocjenim Božjim darovima, služio se da bi uzdigao slavu svog božanskog Darodavca. Priliku da razmišlja i da se udubljuje koristio je da bi obogatio svoj um onom mudrošću i pobožnošću kojom je postao mio i Bogu i anđelima. Dok je razmišljao o savršenstvu svoga Stvoritelja, mnogo jasnije je shvatao Boga. Nerazumljive teme su mu bile rasvijetljene, teškoće objašnjene, zabune razriješene, a svaki zrak nove svjetlosti izazivao je nove radosti, slađe pjesme odanosti u slavu Bogu i Otkupitelju. Ljubavlju koja ga je pokretala, tugom koja ga je obuzimala, pobjedama koje su ga pratile, bavio se njegov nemirni um; i dok je prepoznavao Božju ljubav u svim blagoslovima svog života, srce mu je kucalo još vatrenijim obožavanjem i zahvalnošću, glas mu je još bogatije odjekivao, harfa izražavala još veću radost; mladi pastir išao je iz snage u snagu, iz znanja u znanje, jer je Duh Gospodnji bio s njim.SPP 562.2