68. Poglavlje—David U Siklagu

(Ovo se poglavlje zasnovano je na 1. Samuilovoj 29 i 30; 2. Samuilovoj 1)

David i njegovi ljudi nisu učestvovali u sukobu između Saula i Filisteja, iako su zajedno s njima stigli na bojno polje. Kada su se dvije vojske počele spremati za napad, sin Jesejev se našao u velikoj nedoumici. Od njega je očekivano da ratuje na strani Filisteja. Ukoliko za vrijeme sukoba napusti položaj koji će mu biti dodijeljen, ne samo da će sebe žigosati kao kukavicu, već će pokazati i nezahvalnost prema Ahisu i izdati onoga koji ga je zaštitio i koji mu je vjerovao. Takvo djelo njegovom imenu nanijelo bi sramotu i izložilo ga gnjevu neprijatelja mnogo strašnijega nego što je bio Saul. Ni za jedan trenutak, međutim, nije mogao da pomisli da se bori protiv Izrailja. Ako to bude učinio, postaće izdajnik svoje zemlje neprijatelj Bogu i Njegovom narodu. To će mu zauvijek zatvoriti put da postane vladar Izrailja; i ako Saul bude ubijen u sukobu, njegova smrt biće pripisana Davidu.SPP 601.1

David je bio prinuđen da shvati da je pogriješio. Bilo bi mnogo bolje da je sklonište potražio u Božjim neosvojivim utvrđenjima u planinama nego kod zakletih neprijatelja Boga i Njegovog naroda. Međutim, u svojoj velikoj milosti Gospod nije kaznio ovaj grijeh svog sluge time što će ga prepustiti očajanju i neizvjesnosti; jer, iako je David za trenutak prestao da se oslanja na božansku silu, iako se spotakao i odvratio od puta stroge čestitosti, ipak je želio da bude vjeran Bogu. Dok se sotona sa svojom vojskom trudio da pomogne neprijateljima Boga i Izrailja da načine plan da obore vladara koji je odbacio Boga, Gospodnji anđeli izbavljali su Davida iz opasnosti. Nebeski glasnici su počeli da djeluju na filistejske knezove da se pobune protiv prisustva Davida i njegove čete u vojsci koja se spremala za napad.SPP 601.2

Šta će ti Jevreji ovdje, povikali su filistejski knezovi, tiskajući se oko Ahisa. Vladar, nespreman da se odrekne tako važnog saveznika, odgovorio je: Nije li ovo David, sluga cara izrailjskoga Saula, koji je kod mene toliko vremena, toliko godina, i ne nađoh na njemu ništa otkako je dobjegao do ovoga dana?SPP 601.3

Međutim, knezovi su ljutito istrajali u svom zahtjevu: Pošalji natrag toga čovjeka, neka se vrati u svoje mjesto gde si ga postavio i neka ne ide s nama u boj, da se ne okrene na nas u boju, jer čime bi se opet umilio svome gospodaru ako ne glavama ovih ljudi? Nije li to David o kojemu se pjevalo igrajući i govorilo: zgubi Saul svoju tisuću, ali David svojih deset tisuća? Ubistvo njihovog poznatog zatočnika i pobjeda Izrailjaca tom prilikom još su bili svježi događaji u sjećanju filistejskih knezova. Oni nisu mogli da vjeruju da bi se David borio protiv svoga naroda; i ako onda, u jeku bitke, pređe na drugu stranu, nanijeće Filistejima veću štetu nego cijela Saulova vojska.SPP 602.1

Tako je Ahis bio prisiljen da popusti, pa je pozvavši Davida rekao: Tako živ bio Gospod, ti si pošten, i milo mi je da hodiš sa mnom u boj, jer ne nađoh nikakvoga zla na tebi otkako si došao k meni do ovoga dana; ali nisi po volji knezovima. Nego, vrati se i idi s mirom da ne učiniš što ne bi bilo milo knezovima filistejskim.SPP 602.2

David, čuvajući se da ne pokaže svoja prava osjećanja, odgovorio je ovako: Ali, šta sam učinio? Šta li si našao na sluzi svojemu otkako sam kod tebe do ovoga dana da ne idem da se bijem s neprijateljima gospodara mojega cara?SPP 602.3

Ahisov odgovor naveo je Davida da za trenutak zastane od stida i kajanja, kada je pomislio kako su nedostojne Gospodnjeg sluge bile sve prevare kojima se služio. Vladar je, naime, odgovorio: Znam, doista si mi mio kao anđeo Božji, ali knezovi filistejski rekoše: neka ne ide s nama u boj! Nego ustani sjutra rano sa slugama gospodara svojega koje su došle s tobom; ustanite rano, čim svane, te idite! Tako je bila raskinuta zamka u kojoj se David našao i bio je oslobođen.SPP 602.4

David je sa svojoj četom od šest stotina ljudi poslije tri dana putovanja stigao u Siklag, svoj dom u filistejskoj zemlji. Međutim, zatekao je pravu pustoš. Amalici, koristeći se Davidovom odsutnošću i odsutnošću njegovih vojnika, pohitali su da se osvete za sve njegove upade na njihovu teritoriju. Iznenadili su grad, ostavljen bez odbrane, osvojili ga, spalili i otišli, vodeći sve žene i djecu kao zarobljenike i noseći veliki plijen.SPP 602.5

Nijemi od užasa i iznenađenja, David i njegovi ljudi su u tišini posmatrali pocrnjele ruševine koje su se još dimile. A onda, kada je prizor užasnog pustošenja konačno dopro do njihove svijesti, ovi u bitkama očvrsli ratnici podigoše glas svoj i plakaše dokle već ne mogoše plakati.SPP 602.6

David je ponovo bio ukoren zbog nedostatka vjere koji ga je naveo da se pridruži Filistejima. Sada je mogao da se uvjeri koliko je siguran među neprijateljima Boga i Njegovog naroda. Davidovi sljedbenici ustali su protiv njega kao uzročnika svih njihovih nevolja. On je izazvao osvetu Amalika napadajući ih; a ipak je, suviše uvjeren u svoju sigurnost usred svojih neprijatelja, ostavio grad bez odbrane. Sužene svijesti od bola i gnjeva, njegovi vojnici bili su spremni i na očajničke poteze, tako da su čak zaprijetili da će kamenjem zasuti svoga vođu.SPP 603.1

Izgledalo je kao da je David izgubio svaku ljudsku podršku. Sve što je smatrao vrijednim na ovoj Zemlji bilo mu je oduzeto. Saul ga je istjerao iz njegove zemlje; Filisteji su ga istjerali iz svog logora; Amalici su opljačkali njegov grad; njegove žene i djecu odveli u zarobljeništvo, a njegovi dugogodišnji prijatelji ustali su protiv njega, zaprijetivši mu čak i smrću. U tom času krajnje nevolje, David je, umjesto da dozvoli svom umu da se bavi tim bolnim okolnostima, ozbiljno zatražio od Boga da mu pomogne. Ali se David ohrabri u Gospodu Bogu svojemu. Sjetio se svog proteklog burnog života. Kada ga je Gospod ostavio? Bio je ohrabren kada se sjetio nebrojenih primjera Božje naklonosti. Davidovi ljudi, nezadovoljni i nestrpljivi, učinili su svoju nevolju dvostruko većom; ali ovaj Božji čovjek, imajući mnogo veći razlog da se žali, držao se hrabro. Kad me je strah, ja se u tebe uzdam (Psalam 56,3.), bila je pjesma njegovog srca. Iako sam nije mogao da pronađe izlaz iz ove teškoće, Bog ga zna i On će mu kazati šta da učini!SPP 603.2

Poslavši po sveštenika Avijatara, sina Ahimelehova, upita David Gospoda, govoreći: hoću li potjerati tu četu? hoću li je stići? Odgovor je glasio: Potjeraj, jer ćeš zacijelo stići i izbaviti! (1. Samuilova 30,8)SPP 603.3

Na te riječi stišala se oluja bola i osjećanja. David je sa svojim vojnicima odmah krenuo u potjeru za neprijateljem koji je bježao. Kretali su se tako brzo da su, stigavši do potoka Vosora, koji se u blizini Gaze uliva u Sredozemno more, morali ostaviti dvije stotine vojnika koji zbog iscrpljenosti nisu mogli da nastave put. David je sa četiri stotine momaka srčano i bez zastajanja nastavio put.SPP 603.4

Usput su naišli na roba Egipćanina, koji je bio na ivici smrti od gladi i umora. Kada su ga nahranili i napojili, uspio je da se oporavi. Rekao im je da ga je njegov surovi gospodar, Amalik, pripadnik čete napadača, ostavio da umre. Ispričao im je pojedinosti o napadu i pljački i onda, pošto je dobio obećanje da ga neće ubiti ni predati gospodaru, pristao da ih povede do neprijateljskog logora.SPP 603.5

Kada su stigli nadomak logora, ugledali su prizor raskalašnog veselja. Pljačkaši su proslavljali svoj uspjeh. A oni se bijahu raširili po svoj zemlji onoj, jedući i pijući i veseleći se velikom plijenu koji zaplijeniše iz zemlje Filistejske i iz zemlje Judine. Odmah je naređen napad i progonitelji su se bez milosti bacili na svoj plijen. Amalici su bili iznenađeni i među njima je zavladala panika. Bitka se produžila čitave noći i sljedećeg dana, sve dok konačno gotovo cijela vojska nije bila uništena. Samo oko četiri stotine mladića, koji su jahali na kamilama, uspjeli su da pobjegnu. Gospodnje obećanje se ispunilo. I tako izbavi David sve što su Amalici uzeli, i obe žene svoje izbavi David. I ništa ne izgubiše, ni malo ni veliko, ni sinove ni kćeri, ni što od plijena i od svega što im bjehu uzeli, sve povrati David.SPP 604.1

Kada je napadao amaličku teritoriju, David je stavljao pod mač sve stanovnike koji bi mu pali u ruke. Da nije bilo Božje sile koja ih je zadržala, Amalici bi se osvetili pobivši sve stanovnike Siklaga. Odlučili su ipak da ih poštede, želeći da uvećaju slavu pobjede dovođenjem velikog broja zarobljenika. Namjeravali su da ih kasnije rasprodaju kao robove. Tako su, ne zlostavljajući svoje zarobljenike, nenamjerno ispunili Gospodnju namjeru da ih vrati njihovim muževima i očevima.SPP 604.2

Sve zemaljske sile su u vlasti Svemogućega. On govori najmoćnijem vladaru, najsurovijem tlačitelju: Dovde ćeš dolaziti i dalje nećeš! (O Jovu 38,11) Božja sila neprekidno djeluje i suprotstavlja se silama zla. Bog je stalno na djelu među ljudima, ne zato da bi ih uništio, već da bi ih ukorio i sačuvao.SPP 604.3

Pobjednici su veselo krenuli svojim domovima. Kada su stigli do svojih drugova koji su usput zaostali, sebičniji i samovoljniji pripadnici čete od četiri stotine vojnika zatražili su da oni koji nisu učestvovali u sukobu ne učestvuju ni u diobi plijena; biće im dovoljno da dobiju svoje žene i djecu. Ali David nije htio da odobri njihov zahtjev. Rekao im je: Nemojte tako činiti, braćo moja, s onim što nam je dao Gospod...Kakav je dio onome koji ide u boj, takav je i onome koji ostane kod prtljaga, jednako treba da dijele! Tako je riješen ovaj problem; kasnije je postalo pravilo u Izrailju da svi koji časno podnose napore vojnog pohoda dijele plijen na jednake djelove s onima koji su neposredno učestvovali u boju.SPP 604.4

Osim što su uspjeli da vrate sav plijen odnesen iz Siklaga, David i njegovi drugovi zarobili su i velika stada krupne i sitne stoke, koja su pripadala Amalicima. Taj dio su nazvali Davidov plijen i on je, vrativši se u Siklag, od njega poslao darove starješinama svog Judinog plemena. Prilikom ove podjele sjetio se i svih onih koji su se prijateljski ponašali prema njemu i njegovim drugovima u njihovim planinskim utočištima, kada su bili prisiljeni da bježe iz mjesta u mjesto da bi sačuvali život. Na ovaj način, sa zahvalnošću sjetio se njihove ljubaznosti i saosjećanja, koji su toliko značili progonjenom bjeguncu.SPP 605.1

Svanuo je treći dan otkako su se David i njegovi drugovi vratili u Siklag. Dok su obnavljali svoje razorene domove, duboko zabrinuti čekali su vijesti o ishodu bitke između Izrailjaca i Filisteja, koja je dotada već trebalo da bude završena. Iznenada je glasnik stigao u grad, razdrtih haljina i glave posute prahom. Odmah su ga doveli pred Davida, pred kojim se s poštovanjem poklonio, izražavajući mu tako svoje priznanje kao moćnom knezu čiju naklonost želi. David je nestrpljivo zapitao kako je prošla bitka. Bjegunac je ispričao o Saulovom porazu i o njegovoj i Jonatanovoj smrti. Učinio je, međutim, i nešto više, osim što je jednostavno ispričao činjenice. Očigledno smatrajući da David sigurno gaji neprijateljstvo prema svom neumornom progonitelju, htio je da sebi osigura slavu onoga koji je ubio cara. Hvalisavo je nastavio da priča kako je za vrijeme bitke naišao na ranjenog vladara Izrailja, koga su neprijatelji opkolili sa svih strana i kako ga je na njegov zahtjev ubio. Krunu s njegove glave i zlatnu grivnu s ruke donio je Davidu. Smatrao je da će ove vijesti sigurno biti radosno dočekane i da će za svoje učešće u događajima biti bogato nagrađen.SPP 605.2

Međutim, David zgrabi haljine na sebi i razdre ih, tako i svi ljudi koji bjehu s njime i ridaše i plakaše i postiše do večera za Saulom i za Jonatanom, sinom njegovim, i za narodom Gospodnjim i za domom Izrailjevim što izgiboše od mača.SPP 605.3

Kada se stišala prva žalost, Davidove misli vratile su se neobičnom glasniku i zločinu, za koji je, prema vlastitom priznanju, nosio krivicu. Zapitao je mladića: Odakle si? Odgovorio je: Ja sam sin jednoga došljaka Amalika! Reče mu David: kako te nije bilo strah da podigneš ruku svoju i ubiješ pomazanika Gospodnjega? Dva puta je David imao Saula u ruci; ali, kada su ga nagovarali da ga ubije, odbio je da digne ruku na onoga koji je prema Gospodnjoj naredbi bio pomazan da vlada Izrailjem. Ovaj Amalik nije se ustručavao da se hvali da je ubio vladara Izrailja. Sam je sebe optužio za zločin koji zaslužuje smrt i kazna je bila odmah izrečena. David je rekao: Krv tvoja na tvoju glavu, jer tvoja usta posvjedočiše na te, govoreći: ja sam ubio pomazanika Gospodnjega!SPP 605.4

Davidova žalost zbog Saulove smrti bila je duboka i iskrena, i tada se otkrila velikodušnost njegove plemenite prirode. On se nije radovao padu svoga neprijatelja. Prepreka koja je sprječavala njegovo stupanje na prijesto Izrailja bila je uklonjena, ali on se tome nije obradovao. Smrt je izbrisala sjećanje na Saulovo nepovjerenje i njegovu surovost, i on se iz njegovog života nije sjećao ničega, osim onoga što je bilo plemenito, dostojno vladara. Saulovo ime povezao je s Jonatanovim imenom, čije je prijateljstvo bilo tako istinsko i tako nesebično.SPP 606.1

Pjesma kojom je David izrazio svoja osjećanja ušla je u riznicu njegovog naroda i Božjeg naroda svih budućih vremena:SPP 606.2

Diko Izrailjeva!
Na tvojim visinama pobijeni su,
Kako padoše junaci?
Ne kazujte u Gatu,
Ne razglašujte po ulicama Askalonskim,
Da se ne vesele kćeri Filistejske,
Da ne igraju kćeri neobrezanih!
Gore Gelvujske!
Ne padala rosa ni dažd na vas,
I ne rodilo polje za prinos,
Jer je tu bačen štit s junaka,
Štit Saulov, kao da nije pomazan uljem!
Saul i Jonatan, mili i dragi za života,
Ni za smrti se ne rastaviše,
Lakši od orlova bijahu.
Kćeri Izrailjeve! Plačite za Saulom,
Koji vas je oblačio u skerlet lijepo,
I kitio vas zlatnim zakladama po haljinama vašim!
Kako padoše junaci u boju!
Jonatan kako pogibe na tvojim visinama!
Žao mi je za tobom, brate Jonatane!
Bio si mi mio vrlo;
Veća mi je bila ljubav tvoja od ljubavi ženske.
Kako padoše junaci I propade oružje ubojito.SPP 606.3

2. Samuilova 1,19-27.