Loading...
Larger font
Smaller font
Copy
Print
Contents

Stvaranje, Patrijarsi I Proroci

 - Contents
  • Results
  • Related
  • Featured
No results found for: "undefined".
  • Weighted Relevancy
  • Content Sequence
  • Relevancy
  • Earliest First
  • Latest First
    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents

    32. Poglavlje—Zakon I Zavjeti

    Adamu i Evi još od stvaranja bio je poznat Božji zakon; znali su šta Zakon od njih zahtjeva; njegova načela bila su zapisana u njihovom srcu. Kada je čovjek pao u grijeh, Zakon je ostao nepromijenjen, ali su počele da djeluju spasonosne mjere da se čovjek vrati poslušnosti. Objavljeno je obećanje o Spasitelju, uveden sistem žrtava koje su ukazivale na Hristovu smrt kao na veliku žrtvu zbog grijeha. Međutim, da Božji zakon nije bio prekršen, ne bi bilo smrti, ni potrebe za Spasiteljem; ne bi bilo potrebe ni za žrtvama.SPP 307.1

    Adam je svoje potomke učio Božjem zakonu i to znanje se prenosilo sa oca na sina sljedećim naraštajima. Međutim, iako je postojala milostiva mogućnost čovjekovog otkupljenja, malo je bilo spremnih da je prihvate i budu poslušni. Svijet se toliko izopačio prijestupima da ga je jedino Potop mogao očistiti od nemoralnosti. Samo su Noje i njegova porodica čuvali Božji zakon i samo je on svoje potomke učio Božjim zapovijestima. Kada su se ljudi kasnije ponovo udaljili od Boga, On je izabrao Avrama o kome je rekao: Avram je slušao glas moj, i čuvao naredbu moju, zapovijesti moje, pravila moja i zakone moje. (1. Mojsijeva 26,5) Avramu je bio propisan obred obrezanja, znak po kojem će se prepoznavati oni koji vjerno služe Gospodu bilo je to i njihovo obećanje da će ostati slobodni od idolopoklonstva, da će slušati Božji zakon. Neuspjeh Avramovih potomaka u održavanju ovog obećanja, što su pokazali svojom spremnošću da sklapaju saveze s neznabošcima i prihvataju njihove običaje, doveo je do njihovog boravka i robovanja u Egiptu. Družeći se sa idolopoklonicima, prisiljeni da budu pokorni Egipćanima, Izrailjci su božanske propise počeli da miješaju s nemoralnim i surovim učenjima neznaboštva i tako ih još više kvarili. I zato, kada je izveo Izrailjce iz Egipta, Gospod se spustio na Sinaj, okružen slavom i praćen anđelima, i na zastrašujuće veličanstven način pred cijelim narodom izgovorio svoj Zakon.SPP 307.2

    Bog, međutim, nije imao povjerenja da će narod koji je tako brzo zaboravljao Njegove zahtjeve, sačuvati u sjećanju Njegove propise, pa ih je napisao na kamenim pločama. Želio je da ukloni svaku mogućnost da Izrailj Njegove svete propise pomiješa s neznabožačkim tradicijama, ili da Njegove zahtjeve pobrka s ljudskim uredbama i običajima. Međutim, nije se zaustavio na davanju propisa Dekaloga. Narod se pokazao tako podložnim skretanju na pogrešne staze da Bog nije mogao da dozvoli da neka vrata iskušenja ostanu bez straže. Mojsiju je zato bilo naređeno da zapiše, onako kako će mu Gospod govoriti, zakone i propise u kojima će biti potanko opisano šta se zahtjeva od naroda. Ova uputstva, koja su se odnosila na dužnosti prema Bogu, prema sunarodnicima i prema strancima, predstavljala su samo proširenje načela Deset zapovijesti, tako jasno izraženih da se niko nije mogao prevariti. Njihov cilj je bio da čuvaju svetost deset pravila urezanih na kamenim pločama.SPP 307.3

    Da su ljudi držali Božji zakon, onako kao što je bio objavljen Adamu poslije pada u grijeh, kao što ga je čuvao Noje, kao što ga je držao Avram, ne bi se pojavila potreba za obredom obrezanja. Da su Avramovi potomci držali zavjet, kome je obrezanje služilo kao znak, nikad ne bi bili navedeni na idolopoklonstvo, niti bi morali da podnose okove robovskog života u Egiptu; imali bi Božji zakon na umu, pa ne bi bilo potrebno njegovo objavljivanje na Sinaju, ni zapisivanje na kamenim pločama. Da su ljudi primjenjivali načela Deset zapovijesti, ne bi bilo potrebe za dodatnim uputstvima, koja su bila objavljena preko Mojsija.SPP 308.1

    Sistem prinošenja žrtava, koji je bio pokazan Adamu, njegovi potomci su izopačili. Sujevjerje, idolopoklonstvo, surovost, razvratnost pokvarili su jednostavnu i značajnu službu koju je Bog odredio. Dugogodišnje druženje s idolopoklonicima navelo je Izrailjce da mnoge neznabožačke običaje unesu u svoje bogosluženje; zato im je Gospod na Sinaju dao jasna uputstva o prinošenju žrtava. Posle dovršenja Šatora od sastanka, Bog je razgovarao s Mojsijem iz oblaka slave iznad prijestola milosti i dao mu potpuna uputstva o sistemu žrtava i o oblicima bogosluženja koja će biti održavana u Svetilištu. Na taj način ceremonijalni zakon bio je objavljen Mojsiju, a on ga je zapisao u knjigu. Međutim, zakon Deset zapovijesti, izgovoren na Sinaju, zapisao je sam Bog na kamenim pločama i on je kao svetinja čuvan u kovčegu zavjeta.SPP 308.2

    Mnogi pokušavaju da spoje ova dva sistema; oni se služe tekstovima koji govore o ceremonijalnom zakonu da bi dokazali da je moralni zakon ukinut i time izopačuju Pisma. Razlika između ova dva sistema je velika i jasna. Ceremonijalni sistem se sastoji od simbola koji ukazuju na Hrista, na Njegovu žrtvu, na Njegovo sveštenstvo. Ceremonijalni zakon, s njegovim žrtvama i obredima, Jevreji su morali da izvršavaju sve dok se simbol ne bude sreo sa svojim ispunjenjem prilikom smrti Isusa Hrista, Božjeg Jagnjeta koje je preuzelo grijehe svijeta. Tada je trebalo da prestanu sve žrtve. To je, dakle, zakon koji je Hristos uzevši...prikovao na krst. (Kološanima 2,14) Međutim, o zakonu Deset zapovijesti psalmista izjavljuje: Dovijeka je, Gospode, riječ tvoja utvrđena na nebesima. (Psalam 119,89) I sam Hristos kaže: Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon... jer vam zaista kažem, dajući svojoj izjavi najsnažniji mogući naglasak, dokle nebo i zemlja stoji neće nestati ni najmanjega slovca ili jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši! (Matej 5,17.18) On ovdje kaže, ne samo kakve je zahtjeve Zakon postavljao i postavlja, već da će ti zahtjevi biti postavljani sve dok Nebo i Zemlja postoje! Božji zakon je isto tako nepromjenljiv kao i Njegov prijesto. On će kroz sve vjekove postavljati čovječanstvu svoje zahtjeve.SPP 309.1

    O Zakonu koji je bio proglašen na Sinaju, Nemija kaže: I sišao si na goru Sinajsku i govorio s njima s neba, i dao im sudove prave i zakone istinite, uredbe i zapovijesti dobre. (Nemija 9,13) A Pavle, apostol neznabožaca, izjavljuje: Tako je, dakle, zakon svet i zapovijest sveta, pravedna i dobra. (Rimljanima 7,12) Pavle ovde sigurno govori o Deset zapovijesti, jer je to zakon koji traži: Ne poželi! (Rimljanima 7,7)SPP 309.2

    Iako je Spasiteljeva smrt učinila kraj simbolima i senkama, ona ni u najmanjoj mjeri nije umanjila obaveze i zahtjeve moralnog Zakona. Sasvim suprotno tome, jer već sama činjenica da je Hristos morao da umre da bi izvršio pomirenje za prestupe toga Zakona, dokazuje da je on nepromjenljiv.SPP 309.3

    Oni koji tvrde da je Hristos došao da ukine Božji zakon, da ukloni Stari zavjet, govore o jevrejskom vremenu kao o vremenu mraka, predstavljajući jevrejsku religiju kao religiju praznih obreda i ceremonija. Međutim, to je velika zabluda! Na svim stranicama svete istorije na kojima se opisuje Božje postupanje prema izabranom narodu zapažamo plamene tragove velikog JA SAM. On sinovima čovječjim nikada nije otvorenije pokazao svoju moć i slavu nego onda kada je bio priznat za jedinog vladara nad Izrailjem, kada je svoj zakon davao svom narodu! Tu palicom vladalačkom nije mahala čovjekova ruka; tu je dostojanstveni korak izrailjskog nevidljivog Vladara bio neizrecivo uzvišen i strašan.SPP 309.4

    Božja slava se otkrivala preko Isusa Hrista prilikom svih ovih otkrivenja božanske prisutnosti. Ne samo prilikom Spasiteljevog dolaska, već u svim vremenima posle pada u grijeh i obećanja o otkupljenju, Bog bješe u Hristu i svijet pomiri sa sobom (2. Korinćanima 5,19). Hristos je bio temelj i središte ceremonijalnog sistema i u doba patrijaraha i u doba jevrejstva. Od vremena grijeha naših praroditelja nije bilo neposrednog razgovora između Boga Oca i čovjeka. Otac je predao svijet u Hristove ruke, da bi On svojim posredničkim djelom otkupio čovjeka i odbranio autoritet i svetost Božjeg zakona. Veza između Neba i grešnog roda održavana je preko Hrista. Upravo je Božji Sin izrekao našim praroditeljima obećanje o otkupljenju. On je bio taj koji se pokazivao patrijarsima. Adam, Noje, Avram, Isak, Jakov i Mojsije su razumevali Jevanđelje. Oni su očekivali spasenje preko čovjekovog Zamenika i Zastupnika. Ti sveti ljudi iz starine održavali su vezu sa Spasiteljem koji će doći u naš svijet u ljudskom tjelu; a neki od njih razgovarali su licem u lice s Hristom i nebeskim anđelima.SPP 310.1

    Hristos nije bio samo vođa Jevreja u pustinji Anđeo u kome je bilo ime Gospodnje i koji je, obavijen stubom od oblaka, išao pred njima, već je upravo On dao zakon Izrailju! Usred zastrašujuće slave Sinaja, upravo je Hristos uz prisustvo cijeloga naroda objavio deset načela Zakona svoga Oca. On je predao Mojsiju Zakon zapisan na dvjema kamenim pločama.SPP 310.2

    Hristos se obraćao svom narodu preko proroka. Apostol Petar, pišući Hrišćanskoj crkvi, kaže da proroci koji za vašu blagodat prorekoše, ispitujući u kakvo ili u koje vrijeme javljaše Duh Hristov u njima, naprijed svjedočeći za Hristove muke i za slavu po tome. (1. Petrova 1,10.11) Hristov glas nam se obraća preko stranica Staroga zavjeta. Jer je svjedočanstvo Isusovo Duh proroštva. (Otkrivenje 19,10)SPP 310.3

    Poučavajući ljude za vrijeme boravka na ovoj Zemlji, Isus je njihove misli upućivao na Stari zavjet. Pregledajte pisma, jer vi mislite da imate u njima život vječni; i ona svjedoče za mene. (Jovan 5,39) U to doba, postojale su jedino biblijske knjige Staroga zavjeta. I ponovo je Božji Sin objavio: Oni imaju Mojsija i proroke, neka njih slušaju! Onda je dodao: Ako ne slušaju Mojsija i proroka da ko i iz mrtvih ustane, neće vjerovati! (Luka 16,29.31)SPP 310.4

    Hristos je dao i ceremonijalni zakon. Čak i posle prestanka njegovog važenja, Pavle ga iznosi Jevrejima, objavljujući njegovo pravo mjesto i vrijednost, pokazujući njegovu ulogu u planu otkupljenja i njegov odnos prema Hristovom djelu. Veliki apostol proglašava taj zakon slavnim, dostojnim njegovog božanskog Začetnika. Svečane službe u Svetilištu simbolično su predstavljale velike istine koje će postepeno otkrivati mnogi naraštaji. Oblak mirisnog kada koji se uzdizao s molitvama Izrailja, predstavljao je Hristovu pravednost koja je jedina u stanju da grešnikove molitve na prihvatljiv način predstavi Bogu. Krvava žrtva na oltaru za žrtve paljenice svjedočila je o Spasitelju koji će doći; a iz Svetinje nad svetinjama blistala je svjetlost kao vidljivi dokaz božanske prisutnosti. I tako se iz stoljeća u stoljeće tame i otpada živa vjera održavala u ljudskim srcima sve dok nije kucnuo čas da se pojavi obećani Mesija.SPP 311.1

    Isus je bio Vidjelo Božjem narodu, Vidjelo svijetu i prije nego što je u obličju čovjeka došao na ovu Zemlju. Prvi zrak svjetlosti koji je probio tamu kojom je grijeh obavio svijet, došao je od Hrista. Od Njega je došao i svaki zrak nebeske svjetlosti koji je ikada obasjao stanovnike ove planete. U planu otkupljenja Hristos je Alfa i Omega Prvi i Posljednji.SPP 311.2

    Otkako je Spasitelj prolio svoju krv za oproštenje grijeha i uznio se na Nebo da se pokaže pred licem Božjim za nas (Jevrejima 9,24), svjetlost blista i sa krsta na Golgoti i iz svetih mjesta u nebeskom Svetilištu. Međutim, jasnija svjetlost koja je nama data ne smije nas navesti da prezremo svjetlost koja je u pređašnja vremena zračila preko simbola koji su ukazivali na budućeg Spasitelja. Hristovo jevanđelje svojom svjetlošću obasjava jevrejski poredak i pokazuje značaj ceremonijalnog zakona. Kad se pokaže nova svjetlost i kada ono što se znalo od početka postane još jasnije, Boji karakter i Njegove namjere prepoznajemo po Njegovom postupanju prema Njegovom izabranom narodu. Svaki dodatni zrak svjetlosti koji primimo pomaže nam da potpunije shvatimo plan otkupljenja, kojiSPP 311.3

    predstavlja ostvarenje Božje namjere da spasi čovjeka. Mi zapažamo novu ljepotu i snagu u nadahnutoj Riječi i s dubljim i življim zanimanjem počinjemo da proučavamo njene stranice.SPP 312.1

    Mnogi se drže mišljenja da je Bog postavio zid razdvajanja između Jevreja i ostalog svijeta; da su Njegovo staranje i Njegova ljubav u velikoj mjeri bili uskraćeni ostatku čovječanstva i pretežno namijenjeni Izrailju. Međutim, Bog nije želio da Njegov narod podigne zid razdvajanja između sebe i svojih bližnjih. Srce Beskrajne ljubavi čeznulo je da privuče sve stanovnike Zemlje. Iako su oni odbacili Boga, On je stalno pokušavao da im se otkrije i da im ponudi učešće u svojoj ljubavi i milosti. Njegov blagoslov bio je izliven na izabrani narod da bi njegovi pripadnici bili na blagoslov drugima.SPP 312.2

    Bog je pozvao Avrama, blagoslovio ga i proslavio. Njegova vjernost bila je kao svjetlost stanovnicima svih zemalja u kojima je boravio. Avram se nije otuđivao od ljudi oko sebe. OdržavaoSPP 312.3

    je prijateljske odnose s vladarima okolnih naroda, a neki od njih su mu ukazivali veliko poštovanje. Svojim poštenjem i nesebičnošću, srčanošću i dobrotom pružao im je pravu predstavu o Božjem karakteru. U Mesopotamiji, u Hananu, u Egiptu, čak i među stanovnicima Sodoma, Bog nebeski otkrivao se preko ovog svog predstavnika.SPP 312.4

    Gospod se preko Josifa takođe otkrivao stanovnicima Egipta i svim narodima koji su bili povezani s ovim moćnim carstvom. Zašto je Gospod odlučio da tako visoko uzdigne Josifa među Egipćanima? Mogao je da izabere i neki drugi način da ispuni svoju namjeru s Jakovljevim sinovima, ali je odlučio da Josifa učini svjetlošću. Doveo ga je u faraonovu palatu da bi se nebesko prosvetljenje, blizu i daleko, širilo na sve strane. Svojom mudrošću i pravednošću, čistotom i dobrotom svog svakodnevnog života, svojom odanošću interesima naroda i to naroda idolopoklonika Josif je djelovao kao Hristov predstavnik. U svom dobročinitelju, na koga je cijeli Egipat gledao sa zahvalnošću i priznanjem, trebalo je da ovaj neznabožački narod sagleda ljubav svog Spasitelja i Stvoritelja. Tako je i preko Mojsija Bog stavio svjetlost kraj prijestola najveće svjetske sile tog vremena da bi svi koji to žele mogli upoznati pravog i živog Boga. Sva ta svjetlost bila je poklonjena Egipćanima mnogo prije nego što se Božja ruka ispružila nad njima da ih kazni.SPP 312.5

    Prilikom oslobođenja Izrailja iz Egipta glas o Božjoj sili raznio se na sve strane. Ratoborni stanovnici utvrđenog Jerihona su uzdrhtali. Rava kaže: I kada to čusmo rastopi se srce naše, i ni u kome već nema junaštva od straha vašega; jer je Gospod, Bog vaš, Bog gore na nebu i dolje na zemlji. (Isus Navin 2,11) Stoljećima poslije izlaska Izrailjaca iz Egipta, filistejski sveštenici su podsjećali svoj narod na deset egipatskih zala i pozivali ga da se ne protivi Bogu Izrailjevu.SPP 313.1

    Bog je pozvao Izrailjce, blagoslovio ih i uzdigao, ne zato da bi poslušnošću Njegovom zakonu oni sami mogli uživati u Njegovoj naklonosti i postati isključivi primaoci Njegovih blagoslova, već da bi se preko njih otkrio svim stanovnicima Zemlje. I upravo zato, da bi ostvario tu svoju namjeru, On im je zapovijedio da se ne miješaju sa idolopokloničkim narodima koji su ih okružavali.SPP 313.2

    Idolopoklonstvo i svi grijesi koji ga prate mrski su Gospodu. On je zato zapovijedio svom narodu da se ne miješa s drugim narodima, da ne bi išao za njihovim djelima i zaboravio Gospoda. Zabranio im je brakove s idolopoklonicima da se njihovo srce ne bi udaljilo od Njega. U to vrieme bilo je isto tako neophodno, kao što je to sada, da Božji narod ostane čist, neokaljan od svijeta. Njegovi pripadnici moraju se čuvati svjetovnog duha, jer se on protivi istini i pravednosti. Ali, Bog ne želi da se Njegov narod, pun samosvjesne isključivosti, potpuno ogradi od svijeta, tako da uopšte ne može uticati na njega.SPP 313.3

    Kao i njihov Učitelj, i Hristovi sljedbenici trebalo je da u sva vremena budu svjetlost svijetu. Spasitelj je rekao: Ne može se grad sakriti kad na gori stoji. Niti se užiže sveća i meće pod sud nego na svijećnjak, te svijetli svima koji su u kući. Tako da se svijetli vaše vidjelo pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima. (Matej 5,14-16) To je upravo ono što su činili Enoh i Noje, Avram, Josif i Mojsije. To je upravo ono što je Bog želio da Izrailj, Njegov narod, čini.SPP 313.4

    Samo ih je njihovo zlo srce nevjerstva, kojim je upravljao sotona, navelo da sakriju svoju svjetlost umjesto da njome obasjaju okolne narode; bio je to taj isti licemjerni duh koji ih je naveo da slijede ili razvratne običaje neznabožaca, ili da se ograde od svih, puni ohole isključivosti, kao da Božja ljubav i Božje staranje pripadaju samo njima.SPP 313.5

    Kao što objavljuje dva zakona, jedan nepromjenljiv i vječan, a drugi privremen i prolazan, Biblija, takođe govori i o dva zavjeta. Zavjet milosti prvi put sklopljen je s čovjekom u Edemu, kada mu je poslije pada u grijeh bilo dato božansko obećanje da će sjeme ženino zmiji skršiti glavu. Ovaj zavjet je svim ljudima nudio oproštaje i mogućnost da uz pomoć božanske milosti, vjerom u Isusa Hrista, u budućnosti budu poslušni Bogu. On im je obećao i vječni život pod uslovom da budu vjerni Božjem zakonu. Tako su patrijarsi dobili nadu u spasenje.SPP 314.1

    Ovaj isti zavjet obnovljen je Avramu uz obećanje: I blagosloviće se u sjemenu tvome svi narodi na Zemlji, kada si poslušao glas moj. (1. Mojsijeva 22,18) Ovo obećanje je ukazivalo na Hrista. Avram ga je tako razumio (vidi: Galatima 3,8.16), i oslonio se na Hrista da dobije oproštenje za svoje grijehe. Upravo mu je ta vjera bila uračunata u pravednost. Zavjet sa Avramom uzdigao je autoritet Božjeg zakona. Gospod se pokazao Avramu i rekao: Ja sam Bog Svemogući, po mojoj volji živi i budi pošten! (1. Mojsijeva 17,1) Bog je dao ovakvo svjedočanstvo o svom vjernom sluzi: Avram je slušao glas moj i čuvao naredbu moju, zapovijesti moje, pravila moja i zakone moje! (1. Mojsijeva 26,5) Njemu samome je uputio riječi: Postavljam zavjet svoj između sebe i tebe i sjemena tvojega nakon tebe od koljena na koljeno, da je zavjet vječan, da sam Bog tebi i sjemenu tvojemu nakon tebe. (1. Mojsijeva 17,7)SPP 314.2

    Iako je ovaj zavjet bio načinjen sa Adamom i obnovljen sa Avramom, nije mogao da bude potvrđen sve do smrti Isusa Hrista. On je postojao po Božjem obećanju otkako je bio dat prvi nagovještaj otkupljenja, bio je prihvatan vjerom, ali kada ga je Hristos potvrdio, dobio je ime Novi zavjet. Božji zakon bio je temelj ovog zavjeta. Bio je to jednostavno sporazum da se čovjek vrati Bogu, da postigne sklad s Božjom voljom, da mu bude omogućeno da drži Božji zakon.SPP 314.3

    Drugi ugovor u Pismu nazvan Stari zavjet bio je sklopljen između Boga i Izrailja na Sinaju i bio je potvrđen krvlju žrtava. Zavjet sa Avramom bio je potvrđen Hristovom krvlju i naziva se Novi zavjet, jer je krv kojom je zapečaćen bila prolivena poslije krvi prvoga zavjeta. Da je Novi zavjet bio na snazi u vrijeme Avrama vidi se iz činjenice što je upravo tada i bio potvrđen i Božjim obećanjem i Božjom zakletvom dvjema nepokoljebljivim stvarima u kojima Bogu nije moguće slagati. (Jevrejima 6,18)SPP 314.4

    Ali, ako je već zavjet s Avramom sadržao obećanje o otkupljenju, zašto je još jedan zavjet sklopljen na Sinaju? Za vrijeme robovanja narod je uveliko zaboravio sve što je znao o Bogu i o načelima zavjeta s Avramom. Oslobađajući ih iz Egipta, Bog je želio da im otkrije svoju moć i svoju milost, tako da budu navedeni da Ga vole i da Mu veruju. On ih je odveo na Crveno more tamo je izbavljenje izgledalo nemoguće, jer su ih gonili Egipćani da bi mogli da shvate svoju potpunu bespomoćnost, svoju potrebu za Božjom pomoći. Onda ih je izbavio svojom moćnom rukom. Tako se u njima razbudila ljubav, zahvalnost prema Bogu i povjerenje u Njegovu silu da im pomogne. Tako ih je vezao za sebe kao njihov Oslobodilac iz ovozemaljskog ropstva.SPP 315.1

    Međutim, trebalo je da se jedna još veća istina ureže u njihovo sjećanje. Pošto su živjeli usred idolopoklonstva i iskvarenosti, nisu imali pravilno shvatanje o Božjoj svetosti, o beskrajnoj grešnosti svoga srca, o svojoj krajnjoj nesposobnosti da svojom snagom budu poslušni Božjem zakonu i o svojoj potrebi za Spasiteljem. Sve su to morali da nauče.SPP 315.2

    Bog ih je doveo na Sinaj; On im je pokazao svoju slavu; dao im je svoj Zakon; obećao im je velike blagoslove pod uslovom da budu poslušni: A sada, ako dobro uzaslušate glas moj i uščuvate zavjet moj... bićete mi carsko sveštenstvo, sveti narod. (2. Mojsijeva 19,5.6) Izrailjci nisu bili svjesni grešnosti svoga srca i da im je bez Hrista nemoguće da drže Božji zakon, pa su spremno prihvatili obaveze zavjeta s Bogom. Smatrajući sebe sposobnima, da svojim naporima postignu pravednost, izjavili su: Što je god rekao Gospod činićemo i slušaćemo! (2. Mojsijeva 24,7) Oni su vidjeli zastrašujuće veličanstveno objavljivanje Zakona i drhtali od užasa u podnožju gore, a ipak je prošlo samo nekoliko sedmica prije nego što su prekršili svoj zavjet s Bogom; prije nego što su se s obožavanjem poklonili zlatnom liku. Prirodno je da se nisu mogli nadati da će ponovo steći Božju naklonost, obećanu zavjetom, jer su ga prekršili; i zato, svjesni svoje grešnosti, svjesni neophodnosti pomilovanja, bili su navedeni da osjete potrebu za Spasiteljem, koji je bio obećan Avramovim zavjetom i simbolički predstavljen prinošenjem žrtava. I tako su sada vjerom i ljubavlju bili povezani sa Bogom kao sa svojim Izbaviteljem iz okova grijeha. Tek sada su bili spremni da cijene blagoslove Novoga zavjeta.SPP 315.3

    Uslovi Staroga zavjeta su bili: slušaj i bićeš živ! I objavih im zakone svoje, koje ko vrši živ će biti kroz njih! (Jezekilj 20,11; 3. Mojsijeva 18,5) Međutim, proklet da je ko ne bi ostao na riječima ovoga zakona i tvorio ih! (5. Mojsijeva 27,26) Novi zavjet je bio utemeljen na boljim obećanjima, na obećanju o oproštenju grijeha i na obećanju o Božjoj milosti koja će obnoviti srce i dovesti ga u sklad s načelima Božjeg zakona. Ovo je zavjet koji ću učiniti s domom Izrailjevim poslije ovih dana, govori Gospod, metnuću zavjet svoj u njih, i na srcu njihovu napisaću ga... jer ću im oprostiti bezakonja njihova i grijeha njihovih neću više spominjati. (Jeremija 31,33.34) Isti Zakon koji je Božjim prstom bio napisan na kamenim pločama sada je Svetim Duhom bio napisan na pločama srca. Umjesto da se trudimo da učvrstimo svoju pravednost, mi prihvatamo Hristovu pravednost. Njegova krv donosi nam pomirenje za naše grijehe. Njegova poslušnost prihvaćena je umjesto naše. I tada će srce, obnovljeno Svetim Duhom, donijeti rodove Duha. Hristovom milošću živjećemo u poslušnosti Božjem zakonu koji je zapisan u našim srcima. Nadahnuti Hristovim Duhom, mi ćemo hoditi kao što je On hodio. Preko proroka, On je izjavio o sebi: Hoću činiti volju tvoju, Bože moj, i zakon je tvoj meni u srcu! (Psalam 40,8) Dok je hodao među ljudima, rekao je: Ne ostavi otac mene sama, jer ja svagda činim što je njemu ugodno! (Jovan 8,29) Apostol Pavle jasno predstavlja odnos između vjere i zakona pod Novim zavjetom. On kaže: Opravdavši se, dakle, vjerom, imamo mir s Bogom kroz Gospoda svojega Isusa Hrista. Kvarimo li, dakle, zakon vjerom? Bože sačuvaj! Nego ga još i utvrđujemo! Jer što zakonu bješe nemoguće, jer bješe oslabljen tijelom, on ne može opravdati grešnika, jer čovjek po svojoj grešnoj prirodi nije u stanju da drži Zakon posla Bog Sina svojega u obličju tijela grehovnoga i za grijeh osudi grijeh u tijelu, da se pravda zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu, nego po duhu. (Rimljanima 5,1; 3,31; 8,3.4)SPP 316.1

    Božje djelo je isto u sva vremena, iako je stepen razvoja društva bio drugačiji, iako se Božja sila pokazivala na različite načine da bi zadovoljila potrebe ljudi u različita vremena. Počevši od prvog jevanđeoskog obećanja, obuhvatajući patrijarhalno i jevrejsko doba, dolazeći čak do našeg vremena, zapažamo da su se postepeno ostvarivale Božje namjere izražene u planu spasenja. Spasitelj, simbolički predstavljen obredima i ceremonijama jevrejskog zakona, isti je Spasitelj koji se otkriva u Jevanđeljima. Oblaci koji su prikrivali Njegovo božansko obličje sada su se povukli; magle i sjenke su nestale; a Isus, Otkupitelj svijeta, jasno nam je otkriven. Onaj koji je objavio Zakon sa Sinaja, koji je predao Mojsiju propise obrednog zakona, isti je Onaj koji je izgovorio Besjedu na Gori blagoslova. Velika načela ljubavi prema Bogu, koja je On predstavio kao temelj Zakona i proroka, samo su ponavlj anj e onoga što je On preko Mojsija objavio jevrejskom narodu: Čuj, Izrailju, Gospod je Bog naš jedini Gospod. Zato ljubi Gospoda Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje i iz sve snage svoje! (5. Mojsijeva 6,4.5) Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga; ja sam Gospod! (3. Mojsijeva 19,18) Učitelj je isti u oba zavjeta. Božji zahtjevi su isti. Načela Njegove vladavine su ista. Jer sve proističe od Onoga, u kojega nema promjenjivanja ni mijenjanja vidjela i mraka. (Jakov 1,17)SPP 317.1

    Larger font
    Smaller font
    Copy
    Print
    Contents